Pješice u Sisak

Iz knjige Matije Mažuranića „Pogled u Bosnu, ili kratak put u onu krajinu, učinjen 1839- 40. po jednom domorodcu“ objavljene 1842. godine u Zagrebu.

Dana 31. listopada dođoh u Karlovac. Tamo sam gledao da idem na lađi do Jasenovca, ali tada su lađe samo dolazile uzvodno uz Kupu pak zato odlučih ići pješke do Siska. Bavio sam se u Karlovcu tri dana. Ljudi me naučiše kako ću drugim putem za dvije-tri štacije preče doći u Sisak nego velikom cestom. Rekoše, kad u selo Turanj dođem treba mi zakrenut na lijevo, pak od sela do sela putem do Petrinje.

Pođem iz Karlovca na 3. studenog, kod Turnja zakrenem na lijevo, dođem u neko selo i pitam, kud je prijeki put za Sisak? Tu mi svi kazaše da ne znaju što je to Sisak, ni na koju stranu svijeta leži. Nego kad sam već pošao tuda, nek onim tamo putem pođem u drugo selo. Može biti da će mi ondje tkogod kazati kuda je put u taj Sisak. Okrenem ja tim njihovim putem i dolazeći često na svakojaka raskrižja nemam koga da pitam, nego kud se pozna da više ljudi prolazi, onud i ja idem, misleći da to mora biti glavna žica. Tim mojim putem dođem posred šume, kolnici se raziđu na sve strane, a glavne žice nestade. Danas još nisam ništa okusio, osim što sam jutros pio rakije u Karlovcu, a sa sobom nisam ponio ni jedne žemljičke. Sunce se na nebu ne vidi vas dan, a rekao bih kao da se počelo mračiti. Požurim se nekim kolnikom koji mi se čini najravniji i dođem mu na kraj, ali eto već se sasvim smrkne. Mislim, kuda ću sad po noći bez puta? Drva ima dosta, ali na moju nesreću ne pušim lule pak nemam ni kresiva sa sobom da bih, načinivši oganj, gdjegod prenoćiti mogao. Mislim u sebi da treba svu noć hoditi, makar na bilo koju stranu. Jedino može biti da nagazim gdjegod na selo, a drugo, da ne ozebem ovu dugačku zimsku noć, sjedeći na jednom mjestu bez vatre.

Tako bludeći dođem na neki brežuljak. Otud opazim u daljini vatru koja mi se najedanput sakrije. Stanem pak gledam i vidim gdje mi se tri-četiri puta pokaže oganj i odmah ga opet nestane. Pomislim da to mora biti kuća kojoj vrata prema meni gledaju, a čeljad još nije pozaspala, nego vratare na dvor i s dvora pak se tako meni oganj kaže i sakriva. Uputim se ravno na ono mjesto preko svakojakih grabah i jamah. Jedva nađoh nekakvi put i dobro pazeći poradi tmine da ga ne izgubim, dođoh pred neku kuću. Čeljad još ne bješe zaspala. Otvore mi vrata i veselo me prime na konak. U toj kući žive dva oženjena brata, oba još mlada i bez djece. Ono malo što imadu u kući sve izgleda čisto i lijepo je postavljeno u red, a svih njih četvero obučeni su lijepo i čisto. Mene podvoriše s jednako seoskom ali čistom večerom, a poslije večere donesoše vina dosta. Pekli smo kukuruz i krumpir, tukli smo orahe, a grlo smo močili vinom. Razgovarasmo se dugo. Poslije mi snahe načiniše postelju od slame, metnuše dvije plahte i jednu ponjavu, a pod glavu jastuk.

Ujutro kad ustadosmo pokazaše mi put i ja pođoh dalje, ali zaman, kad su puti svi iskrižani, ne znam kuda ću. Hajde opet po starom, držeći se veće žice i tako pogodim opet – u šumu kao i jučer. Poradi velike kiše koja se je proteklih dana slila bješe posvuda blato, posvuda bara. Dođem do jednog starog i debelog hrasta pod kojim su valjda pastiri vatru gorjeli ter je u njem vatra izdubla kao jedan pristrešak gdje bi se čovjek mogao sačuvati kiše. Okolo ognjišta bile su dvije klade gdje su pastiri sijedjeli. Meni već bješe dosadilo po blatnoj šumi toliko gaziti. Sjednem tu jedan čas da se malo odmorim, torbu skinem s leđah pak stanem duboko zarezivati u pamet kako se drugi put prijekim putem otpravljati treba.

Kad sam se već odmorio i rovaš u glavi zabilježio, uzmem torbu pak pođem dalje. Sunce se na nebu ne vidi radi kišovita oblaka, zato ne znam idem li na istok ili na zapad jednako kao da je noć, jedino se ne trebam bojati da gdjegod ne slomim vrat. Negdje idem kolnikom, a negdje stazom, kako me gdje put nanese. Išao sam dobre četiri ure, pak dođem lijepo pod onaj hrast pod kojim sam danas počivao. Ne vjerujući ni sam sebi, gledam okolo, ali sva je prilika kao što bješe i danas, a na onom mjestu gdje sam sjedio, poznajem stope od mojih čizmah. Na tom istom mjestu treba sada rovaš još dublje zabilježiti kako se od sada na prijeki put upuštati treba.

Mislim u sebi, ovako mogu nedjelju dana okolo jedne iste šume obilaziti pak nikad u selo ne doći. Ali vidjeći da je blizu noć, požurim se na drugu stranu koliko sam bolje mogao. Vidim da moj put sve bolji i širi postaje, ali u to se već i smrkne. Do sada sam se uklanjao kud je manje blato, ali sada treba gaziti sredinom pa makar bilo blato do vrata. Po noći dođem do neke kuće u kojoj ima više čeljadi, ali je siromašnija nego ona na jučerašnjem konaku. Nego me svakako primiše veselo i podvoriše što su bolje mogli. Kazaše mi da se od sada više izgubiti neću, nego da ću lijepim putem od sela do sela sutra na ručak u Glinu. A inače, ako prijekim putem pođem, da neću još za dvije nedjelje stići u Sisak.

Ujutro dobro poranim, dođem u Glinu na ručak, iz Gline u Marinbrod na konak, a odande s nekim kočijašem u Sisak na 9. studenoga 1839.

Poštanska kočija

(iz knjige Raphaela Pumpellyja “Preko Amerike i Azije: bilješke o petogodišnjem putovanju oko svijeta”, objavljene 1870. godine u New Yorku)

Ujesen 1860. stigao sam do zapadnog kraja željeznice u Missouriju, čime sam dovršio prvi i, što se trajanja tiče, najkraći dio mojeg putovanja čiji završetak nisam ni pokušavao predvidjeti. Moje neposredno odredište bili su rudnici srebra Santa Rita u Arizoni čije sam vođenje trebao preuzeti na godinu dana kao rudarski inženjer pod upravom mjesnog nadstojnika.

Nakon što sam osigurao mjesto na stražnjem sjedalu poštanske kočije, iščekivao sam bez veće bojazni neprekidno danonoćno šesnaestodnevno putovanje. No, dolazak neke žene i njezinog brata raspršili su već na samom početku moju nadu da će putovanje biti lako, prinudivši me da zauzmem mjesto na prednjem sjedalu gdje sam, leđima okrenut prema konjima, počeo nazirati nadolazeće neudobnosti. Kočija je imala tri sjedala na kojima je sjedilo devet putnika. Putnici na prednjem i srednjem sjedalu bili su okrenuti jedni prema drugima pa je tih šestoro ljudi moralo ispreplesti koljena. Budući da je unutra bilo mjesta za samo deset od dvanaest nogu, svaku stranu kočije krasilo je po jedno stopalo, čas klateći se kraj kotača, čas uzalud tržeći neki oslonac. Zbog neobično teške pošte u prtljažniku koja je opterećivala stražnji kraj kočije, mi koji smo sjedili na prednjem sjedalu bili smo stalno nagnuti prema naprijed. Zbog toga se nismo mogli nasloniti leđima pa nismo mogli ni pomišljati na bilo kakav odmor.

Moji neposredni susjedi bili su neki dugajlija iz Missourija, njegova supruga i dvije mlade kćeri. Ta obitelj bila je uzrokom velikog dijela neudobnosti putovanja. On je bio nasilnik s granice, naoružan revolverom, nožem i puškom. Ona, prava babuskara, neprestano je odurno žvakala burmut, ispunjavajući njime zrak i prosipajući ga po svojoj odjeći. Djevojčice je danima mučila morska bolest, pri čemu nisu imale nikakvog obzira prema odjeći svojih susjeda. Te okolnosti nisu baš obećavale udobno putovanje koje bi i u najboljem slučaju moralo biti dosadno i teško.

Put nas je nekoliko dana vodio kroz gole i nezanimljive dijelove Missourija i Arkansasa, no kada smo ušli u indijanski teritorij i plodnu dolinu Crvene rijeke, krajolik se promijenio kao da smo dospjeli u neki od rajeva na zemlji. Doista, jedan od prizora kojeg se još uvijek jasno sjećam obuhvaćao je prekrasan i vrlo prostran prirodni park.
Kada smo iznenada stigli do ruba visokog i strmog obronka, shvatili smo da smo putovali po visoravni dok je pod nama ležala duboka i široko erodirana dolina čije su udaljene rubove obilježavali daleki plavi brežuljci. Njezino široko i ravno dno prekrivao je tamnozeleni tepih travnjaka, prošaran u razmacima od po nekoliko milja šumarcima živo obojenog drveća. To djelo prirode bilo je puno ljepše od najljepšeg engleskog parka jer je za njegovo dotjerivanje priroda utrošila više stoljeća no što je plemić utrošio godina.

Indijanci obrađuju samo dio plodne zemlje rezervirane za njih. Iako su pokušaji da se ta plemena uzdignu prilično uspješni, konačni ishod eksperimenta još nipošto nije siguran. Posjedovanje crnačkog roblja među Indijancima neizbježno je popraćeno još većim zlima nego korištenje takve radne snage među bjelačkim stanovništvom.

Prije dolaska u Fort Smith, svi muški putnici ostali su bez šešira pa je najveći dio vremena predviđenog za doručak u tom gradu iskorišten za nabavku novih pokrivala za glavu. Pokazalo se, međutim, da je taj trošak bio beskoristan jer smo za manje od dva dana opet svi bili gologlavi. Budući da se to događa putnicima svake kočije, procijenili smo da putnici godišnje izgube najmanje tisuću petsto šešira na korist usputnog stanovništva.

Nakon što smo prešli rijeku Arkansas i putovali dva ili tri dana kultiviranim krajem sjeveroistočnog Teksasa, stigli smo malo pomalo do posljednjih naseljenih mjesta. Sve malobrojnije rijeke bile su sve dublje usječene u tlo. Valovitu preriju obraslu travom zamijenila je suha i kamenita ravnica, a sve brojniji kaktusi i juke upozoravali su nas da se približavamo velikoj američkoj pustinji. Ubrzo pošto smo ušli u to područje, jednog jutra prenuo nas je iz dubokog sna topot skupine jahača u punom galopu i zapovijed kočijašu da stane. Bila je to grupa muškaraca grubog izgleda za koje smo pomislili da su razbojnici, no njihov predvodnik rekao nam je da su „regulatori“ u potrazi za čovjekom koji je dan ranije počinio ubojstvo u gradiću kroz koji smo prošli.

„To je neki plavooki riđobradi dugajlija“, reče predvodnik, „pa ako je tu unutra s vama, stranče, ne trebate ga više vozati sa sobom jer je grana stabla mesquita dovoljno čvrsta za njegov vrat“. Budući da sam visok i imam plave oči i riđu bradu, nisam se osjećao baš posve opušteno sve dok nas ta skupina nije napustila u uvjerenju da predmet njihove potrage nije u kočiji.

Monotoniju puta kroz pustinju donekle su oživljavale goleme republike (kako ih obično zovu) prerijskih svizaca. Ravnice u kojima žive te životinje prekrivene su niskim gomilama podignutim nad ulazima u jazbine i međusobno razmaknutim samo nekoliko metara. Životinje bi nestale kada bismo im se primakli, no podalje pred nama i s obje strane mogle su se vidjeti tisuće svizaca kako čuče na vrhovima svojih gomila i promatraju nas s izrazitom znatiželjom. Kad bismo došli bliže, jedan za drugim skakali su naglavce u svoje jazbine i, migoljeći na trenutak svojim debelim tijelima, nestajali s vidika. Poneka dostojanstvena sova sjedeći na otvoru jazbine ili čegrtuša grijući se na suncu pri ulazu svjedočile su da u tim nastambama žive neki drugi stanovnici, a ne oni koji su ih izgradili. Teško je zamisliti veću golet i pustoš od južnog dijela Llano Estacada između rijeka Brazos i Pecos.U toj pustinji koja leži na visini od oko 4500 stopa nad morem ne mogu opstati nikakve druge biljke ni životinje osim ponekog kaktusa, čegrtuša i guštera. Vijugajući duž južne granice tog prostora, naš put se držao ruba zemlje Komanča.
Tu smo neprestano bili izloženi napadima tog divljeg plemena koje je uporno odbijalo biti pripitomljeno, kao što je uobičajeno, ugovorima i darovima. Ozbiljno su pustošili duž rute i ubili čuvare nekoliko postaja. Zbog toga smo se s priličnim strahom približavali palisadama utvrđenih postaja, ne znajući hoćemo li u njima naći čuvare i konje. Noću se na tom dijelu puta nisu koristila svjetla pa smo bili izloženi dodatnoj opasnosti da slomimo vratove prilikom prevrtanja.

Umor od neprekidnog danonoćnog putovanja u tijesnoj kočiji i u vrlo neudobnim položajima postajao je sve očitiji kod svih putnika, dovodeći ih do stanja koje je graničilo s ludilom. Takvo stanje bilo je pojačano neprestanim strahom zbog opasnosti od Komanča. Svaki trzaj kočije – zapravo, što god bi putnika prenulo iz drijemeža – u trenu bi se preuveličalo u napad, pri čemu bi se u najbližem suputniku umjesto prijatelja prepoznalo Indijanca. Kod nekih se ta privremena manija toliko razvila da ih se zbog njihove vlastite sigurnosti i sigurnosti suputnika moralo ostaviti u najbližoj postaji, gdje ih je spavanje obično okrijepilo do dolaska iduće kočije za tjedan dana. Događalo se da bi putnici u takvom stanju iskočili iz kočije, odlutali u pustinju i umrli od gladi.

Krajolik je postao raznolikiji nakon što smo prešli rijeku Pecos. Put je vodio širokim ravnicama prema kojima se teren blago spuštao od nazubljenih, stijenama okruženih vrhova. Odatle smo s udaljenosti od stotinu milja mogli vidjeti veličanstvene obrise planina Guadalupe nalik kulama i bedemima velike tvrđave koja je još više otežavala pristup prostranim pustošima dalje na sjeveru i istoku.

Po tvrdoj podlozi koja u ovom kraju posvuda čini prirodni put često smo putovali velikom brzinom i sa samo napola uvježbanom zapregom. U nekoliko postaja bilo je u kočiju upregnuto šest divljih konja povezanih očiju. Kada je sve bilo spremno, povezi su uklonjeni na znak kočijaša i životinje su jurnule nekontroliranom brzinom, ne usporavajući sve do sljedeće postaje koja je obično bila udaljena dvanaest milja. Kočijaš u takvim slučajevima više nije imao kontrolu nad svojim životinjama, osim što ih je usmjeravao. Bilo je posve izvan njegove moći da ih zaustavi ili barem uspori. Zaplašeni konji gotovo su letjeli nad tlom i nisu se zaustavljali sve dok, iscrpljeni, ne bi pristigli do iduće postaje. Samo savršena sabranost kočijaša mogla je spriječiti nesreće. Čak ni to nije uvijek bilo dovoljno, sudeći po jednoj kočiji koju smo susreli, a u kojoj je svaki putnik imao glavu omotanu zavojem ili ruku u povezu oko vrata.

Nadali smo se da ćemo u El Pasu pronaći veću kočiju. Pošto smo se u tome razočarali, zauzeo sam vanjsko mjesto između kočijaša i konduktera. Bio sam napola u deliriju zbog nespavanja pa sam nakon samo nekoliko milja skoro izbacio kočijaša sa sjedala, prenuvši se iznenada iz sna.
Rekli su mi da zbog sigurnosti putnika moram ostati budan. To se moglo postići samo tako da me moji susjedi neprestano lupaju laktovima u rebra. Moj delirij se pogoršao na putu od Rio Grande do Tucsona, a jedina stvar koje se uopće sjećam s tog dijela rute je prizor velikog broja indijanskih logorskih vatri na prijevoju Apache. Sljedeće čega se sjećam je da me probudio pucanj pištolja i da sam došao k svijesti u prepunoj sobi u kojoj se dvadesetak ili više ljudi svađalo za kockarskim stolom. Stigao sam u Tucson i bacio se na pod prve prostorije u koju sam uspio ući. Dvanaest sati dubokog sna posve je okrijepilo moj duh i tijelo.

Preveo i priredio: Stašo Forenbaher

Kratka šetnja Hindukušom

Na početku i na kraju Kratke šetnje Hindukušom Erica Newbyja pojavljuju se dva velika imena engleske literature: jedan od najvećih engleskih pisaca 20. stoljeća, Evelyn Waugh, kao autor Predgovora, i Wilfred Thesiger, posljednji veliki istraživač „staroga kova“, kojeg je pisac susreo na kraju „šetnje“ hindukuškim gorjem.

U vrijeme kada je tridesetosmogodišnji Eric Newby objavio svoju Kratku šetnju Hindukušom (1958.), knjigu koja će proslaviti ne samo njega kao autora nego i značajno doprinijeti živosti putopisnog žanra unutar bogate britanske tradicije, slavni književnik Evelyn Waugh, pustolov s vojnom karijerom i autor nekoliko izvanrednih prijeratnih putopisa iz Afrike i Južne Amerike, ušao je u posljednje desetljeće svog života. Njegovi putnički dani – kako je sam rekao u Predgovoru – već su završili, iako je te godine obišao istočnu Afriku i poslije o tome objavio A Tourist in Africa (1960.). Waughovo posljednje putovanje i ublaženi, autoironični naslov pod kojim ga je opisao, dodatno potvrđuju koliko mu je „zabavna pripovijest gospodina Newbyja sa svim tim osobinama (‘ublažavanje, samoporuga, uživanje u stranosti stranaca…’) razdragala srce“.

Wilfred Thessiger, glasoviti istraživač s izvanrednom karijerom i nizom odlikovanja i priznanja za istraživački rad i vojnu službu, tad još nije bio objavio svoj vrhunski prvijenac Arabian Sands (1959.). Thesiger će tu knjigu o životu arapskih nomada s kojima je godinama živio i prolazio teška iskušenja napisati umješno, preciznim i elegantnim stilom, ali u arhaično-romantičnoj maniri svojih heroja i prethodnika Lawrencea od Arabije i Charlesa M. Dhaugtyja, koja je novoj generaciji putopisaca bila strana. Kako nisu duže vremena provodili u divljim područjima na zahtjevnim i opasnim putovanjima, niti su govorili lokalne jezike, moderni putopisci skloniji egzoticizmu – suprotno Thesigerovoj preciznosti i ozbiljnosti –pisali su knjige pune komičnih dijaloga, raskošnih opisa i neobičnih putničkih incidenata i sanjarenja. Tradicija takvog, modernog, putopisanja započela je još s The Road to Oxiana (1937.) Roberta Byrona, ali glavni predstavnik novog stila postat će upravo Eric Newby čija je knjiga Kratka šetnja Hindukušom u Velikoj Britaniji izašla nešto prije Thesigerove.

Susretom s Thesigerom na kraju „kratke šetnje“ Newby dosljedno i duhovito okončava svoju avanturu kao pothvat amatera. I dok sebe predstavlja kao uspaničenog i nevještog diletanta koji se u Londonu do tada bavio prodavanjem ženske odjeće, Thesigera opisuje kao „velebnu ljudsku stijenu dugih koraka, s izdankom umjesto nosa i čupavim obrvama, starog četrdeset i pet godina i neumoljivog u starom tvidenom sakou kakve nose dečki s Etona i tankim sivim pamučnim hlačama, s perzijskim papučama s potplatima od špage na nogama i vunenom kapicom na glavi“. Posljednja rečenica knjige s „komplimentom“ koji je Thesiger uputio Newbyju i njegovom suputniku, može se – riječima Timesovogkritičara – nazvati „najduhovitijim krajem neke knjige koji sam ikada pročitao“. Umjesto da se samo nasmijemo citatu, knjigu valja pročitati cijelu da bi doživjeli ironiju. „Susret s istraživačem u Hindukušu“ ušao je u gotovo sve moderne putopisne antologije, a zahvaljujući Newbyjevoj stečenoj popularnosti postao je i fusnota, više od obične trivie, i u biografiji ‘posljednjeg istraživača’ Wilfreda Thesigera.

Osim što na popisima najboljih putopisnih knjiga svijeta redovito predstavljaju „osebujnosti grube otočke rase“, ovu trojicu (puto)pisaca – Waugha, Thesigera i Newbyja – usprkos očitim zajedničkim osobinama i biografskim mometima, teško je dovesti u užu vezu. Newbyjeva knjiga, u kojoj nema Waughove zajedljivosti ni Thesigerove uzdržanosti – u stvari je jedino mjesto gdje su se Evelyn Waugh i Wilfred Thesiger mogli susresti, i to na suprotnim krajevima. Dok je Waugh pokazivao interes za Thesigera dopisujući se s Newbyjem, i čak tražio Thesigera da ga prati u Etiopiju na putu po danakilskoj zemlji, Thesiger nije imao nimalo simpatije za Waugha. (Jer je taj, na osnovu vlastitog iskustva Etiopije, napisao parodijski roman u kojem je ismijao Thesigerova oca, ministra u Addis Ababi. Newby je siguran da je Thesiger mislio posve ozbiljno kad mu je jednom prilikom o tome rekao: „Da smo onamo zajedno otišli, samo jedan od nas bi se vratio.“ )

Ova biografska crtica vjerojatno bi dobila na zanimljivosti da su hrvatski čitatelji imali priliku zaviriti u neki od putopisa spomenutih autora ili barem čitati o njima. Za hrvatske prijevode engleskih putopisnih klasika do sada smo uglavnom bili uskraćeni, pa je objavljivanje Kratke šetnje Hindukušom (Libricon, 2015.) značajan ispravak tog propusta. S obzirom da je Waugh u nas poznat (i vjerojatno širem čitateljstvu zanimljiviji) kao romanopisac ratne trilogije Počasni mač vezane uz Drugi svjetski rat (i u Jugoslaviji), a Thesiger je povijesna figura iz enciklopedijskih natuknica za čije je djelo zainteresiran samo uži dio današnjeg čitateljstva, možda smo najviše prikraćeni bili upravo za Erica Newbyja (ostavimo sad po strani druge). Ali, tko je zapravo Eric Newby? Po životopisu kakav pronalazimo u knjizi nikako nije riječ o urbanom mekušcu kakvim se odlučio predstaviti.

S obzirom da mu se život sastojao od doživljaja i putovanja o kojima će i pisati, Newbyjeva biografija neraskidivo je vezana uz njegovo književno stvaralaštvo. Rođen u Londonu 1919. godine, kao osamnaestogodišnjak je na finskom jedrenjaku preko oba rta oplovio put od Australije do Europe. Tijekom Drugog svjetkog rata bio je pripadnik specijalnih mornaričkih jedinica, a potom ratni zarobljenik tri godine u logorima u Italiji i Njemačkoj. Jedno vrijeme, između bijega iz logora i ponovnog zarobljavanja, skrivao se kod domaćih ljudi na farmi u planinama. Nakon rata je dobio Vojni križ i vratio se u Italiju kako bi oženio mladu Slovenku koja mu je pomogla pri bijegu iz logora. S Wandom (rođenom Škof) u braku će živjeti u Engleskoj do kraja života 2006. godine. Nakon skoro deset godina obiteljskog posla u londonskoj modnoj industriji Newby se odazvao pozivu (puto)pisca. Objavivši pripovijest o svojoj mladalačkoj pustolovini na brodu, The Last Grain Race, s prijateljem Hughom Carlessom, diplomatom zaposlenim u Afganistanu, pripremio je ekspediciju u Hindukuš s ciljem penjanja na dotad neosvojeni šesttisućnjak Mir Samir, o kojoj je uz podršku svog izdavača napisao i objavio svoju drugu i najvažniju knjigu. Kratka šetnja Hindukušom, autoironični opis putovanja kao samonametnutog mučenja koji u čitatelja ne budi suosjećanje nego smijeh, postigla je trajni uspjeh. Newby je nastavio s putovanjima, na svoju ruku ili kao urednik časopisa Observer za putovanja, često sa suprugom Wandom, koju je u svojim knjigama ovjekovječio kao najživlji lik i sugovornika. Prije nego se u potpunosti posvetio putopisima, iskustvo svog ranijeg života pretočio je u Something Wholesale (1962.) o „industriji krpicama“ i u Love and War in the Appenines(1971.), knjigu o svom ratnom bijegu i ljubavi prema kojoj je 2001. snimljen televizijski film. Spomenute četiri knjige čine Newbyjev izniman doprinos književnosti druge polovice dvadesetog stoljeća.

S obzirom da mu se život sastojao od doživljaja i putovanja o kojima će i pisati, Newbyjeva biografija neraskidivo je vezana uz njegovo književno stvaralaštvo. Rođen u Londonu 1919. godine, kao osamnaestogodišnjak je na finskom jedrenjaku preko oba rta oplovio put od Australije do Europe. Tijekom Drugog svjetkog rata bio je pripadnik specijalnih mornaričkih jedinica, a potom ratni zarobljenik tri godine u logorima u Italiji i Njemačkoj. Jedno vrijeme, između bijega iz logora i ponovnog zarobljavanja, skrivao se kod domaćih ljudi na farmi u planinama. Nakon rata je dobio Vojni križ i vratio se u Italiju kako bi oženio mladu Slovenku koja mu je pomogla pri bijegu iz logora. S Wandom (rođenom Škof) u braku će živjeti u Engleskoj do kraja života 2006. godine. Nakon skoro deset godina obiteljskog posla u londonskoj modnoj industriji Newby se odazvao pozivu (puto)pisca. Objavivši pripovijest o svojoj mladalačkoj pustolovini na brodu, The Last Grain Race, s prijateljem Hughom Carlessom, diplomatom.

U Kratkoj šetnji Hindukušom riječ je tako o prvom pokušaju osvajanja 6059 metara visokog Mir Samira i dugom trekingu koji je potom uslijedio, zapravo o prvom ozbiljnom planinarskom pothvatu u hindukuškom gorju uopće – i to bez ikakvog prethodnog iskustva: Newbyja i njegovog suputnika Hugha Carlessa učile su penjanju tri konobarice na izletu u Walesu. Došavši automobilom u Afganistan, preko Turske i Irana, gdje ih je u Teheranu napustila Wanda, Newby i Carless su se uputili u Nuristan, nepristupačno planinsko područje na sjeveroistoku Afganistana, za koje su britanski geodeti nekoliko desetljeća ranije tvrdili da se „istraživaču trenutačno čini neprohodnijim od ijednog pola“. Dopješačivši do zapadnog ruba Nuristana koji čini izdanak Hindukuša na istočnoj obali Panjshira pokušali su se uspeti na njegovu najvišu planinu Mir Samir, ali su zbog nedostatka opreme i vještina da je koriste morali odustati dvjesto metara ispod vrha. Bio je to srpanj 1956., dvije godine prije nego je vrh Mir Samira (petog stupnja po težini) prvi put osvojen. No umjesto da se podvijenog repa vrate kući Newby i Carless odlučuju preko planinskog grebena prodrijeti u sljedeću dolinu Nuristana.

Ne stavljajući otpočetka težište svog pripovijedanja na planinsko osvajanje nego na samo putovanje, Newby u istom duhu opisuje daljnje napredovanje kroz Ramgul, dolinu naseljenu slikovitim plemenskim stanovništvom, o kojoj je izvanjski svijet vrlo malo znao. Prvi Europljani koji su se ovdje pojavili prije više od dvije tisuće godina bili su vojnici Aleksandra Velikog. Prema popularnom uvjerenju ovdašnje stanovništvo čine upravo potomci vojske Aleksandra Velikog koji ne prakticiraju drevne običaje jer su odnedavno silom preobraćeni na islam. U trinaestom stoljeću ovuda je prošao Marko Polo na putu do Kine, da bi europska istraživanja u modernom dobu započela tek u devetnaestom stoljeću, kada je svijet i čuo za „zemlju nevjernika“, Kafiristan.

Od tih prvih istraživača do Newbyjeve „kratke šetnje“ ovdje nije bilo drugih Engleza, pa Newbyjeve putničke impresije, uz opušteno i zanimljivo prepričavanje starijih autora, pružaju intrigantnu sliku o nuristanskom načinu života. Neuspjeh Newbyja-alpinista u knjizi je urodio pobjedom Newbyja-putopisca. Lakoća pripovijedanja i sposobnost uočavanja detalja, s izvanrednim smislom za komično oblikovanje, koje nikad nije usiljeno i nametnuto samoj građi, učinile su Kratku šetnju Hindukušom jednom od najuspjelije napisanih i najneortodoksnijih knjiga o putovanju i istraživanju. S druge strane, Newbyjevo pisanje koje se na momente čini isuviše engleskim (ne baš snobovskim), s manje razumijevanja ili osjećaja za „drugog“ nego što smo navikli, u skladu je s duhom vremena (poslijeratnog) koje nije poznavalo suvremenu „političku korektnost“. Ta je „kvaliteta“, međutim, neraskidiva od cjelokupnog tona i tipa humora zbog kojih knjiga ima draž. Umjesto svejednake nediskriminirajuće korektnosti u Newbyjevim susretima nalazimo karakteristike pojedinačnih likova i društava, kojima se kao takvima i pristupa. Newby svoje doživljaje predstavlja iz perspektive Europljana (i) u vremenu u kojem su se zbili. Takvu će napomenu, bez namjere da se od ičega ograđuje, biti sklon davati sam u svojim knjigama. A u tom kontekstu valja čitati i Newbyjev dojam s kraja lutanja dolinom Nuristana. „Imao sam osjećaj“, piše Newby, „da izlazim iz zemlje koja će nastaviti postojati više ili manje nepromijenjena bez obzira na sve katastrofe koje zadese ostatak ljudskog roda“.

Nije se moglo predvidjeti katastrofalne događaje (s Rusima, Amerikancima, Talibanima, NATO-om…) koji će današnji sjeverni Afganistan učiniti još divljijim i opasnijim za strance nego kad ga je on posjetio prije više od pola stoljeća. No u političkoj aktualnosti Afganistana u drugoj polovici dvadesetog stoljeća valja prepoznati i jedan od razloga zbog kojih se Kratka šetnja Hindukušom održava visoko na popisima najvećih putopisnih klasika svih vremena – tik ispred Heyerdahlovog Kon Tikija!

Dvadesetak godina nakon Newbyja o Afganistanu su iz perpektive overlandera pisali i naši istaknuti putnici na istok. U Afganistanu se još uvijek osjećao odjek hipijevske invazije koja je Kabul pretvorila u mjesto masovnog turizma kada je u njemu sedamdesetih godina „dangubio“ duhoviti Zuko Džumhur, a radoznali Borna Bebek i Željko Malnar proživljavali osobne transformacije „putnika-istočnjaka“ koje će ih ubrzo „u potrazi za staklenim gradom“ zajedno odvesti i u Nuristan. Otkrivajući nam „Kafiristan“ i pleme Aleksandrovih potomaka koji u tajnosti još uvijek žive svoju „nevjerničku“ kulturu, Željko Malnar, čiji će „mistični putopis“ i slika istraživača koju je o sebi stvorio u javnosti – priznali to ili ne – izvršiti vjerojatno presudni utjecaj na znatan dio recentne putopisne scene, koristio se upravo Newbyjem kao izvorom važnih podataka i zanimljivosti, ne usvajajući pritom njegove samozatajnosti i autoironije. Bez mogućnosti da i sami prijeđu Kratku šetnju Hindukušom većina zainteresiranih čitatelja u nas je do sada samo mogla vjerovati ili ne – da je Eric Newby „dobar pisac i zanimljiv čovjek, oženjen našom Slovenkom, no o Kafiristanu piše neozbiljno i netočno“. Činilo se ipak ne samo da bismo prijevodom ovog važnog putopisnog djela bili dobili književnu poslasticu već da bi putnička i putopisna scena implementirala jedan newbyjevski duh. Za to je, međutim, upravo stigla prilika.

Juraj Bubalo

Josipov most na Braču

Na zapadnom dijelu otoka Brača, nad divljim i dubokim Velikim dolcem stoji impozantan kameni most. Neobična je njegova pojava na otoku bez ijednog stalnog vodotoka, a njegova prošlost obilježena je zanimljivom pričom.

Potkraj 19. stoljeća zaredali su na Braču «strašni povodnji» koji su uništili vinograde, razlokali ceste, porušili mostove i poplavili kuće. Jedno takvo razorno nevrijeme pogodilo je 1897. godine zapadni dio otoka. Nakon obilne kiše, jarugom Veli dolac koja se iz unutrašnjosti spušta do Vičje luke, potekla je snažna bujica pretvorivši suhu prodolinu u riječno korito. Podivljala voda valjala je iščupana stabla i veliko kamenje i sa sobom odnijela stari most koji se nalazio na glavnom poprečnom putu od Milne preko Ložišća i Mirca do Supetra. Austrijske vlasti odmah su započele gradnju novog mosta. Bio je veći i ljepši od starog, s velikim kamenim svodom preko duboke jaruge. Dovršen je u jubilarnoj, pedesetoj godini vladavine cara Franje Josipa pa ga otočani nazivaju Josipovim mostom. O nemilom događaju svjedoči natpis uklesan na kamenoj ploči nad svodom: „Ovaj most, užasnim povodnjom god 1897 srušen, na državnim troškovim sagrađen bi u 50 godišnjici vladanja njegova apostolskog veličanstva cara i kralja Frane Josipa I, javnom prometu god 1898 otvoren.“

Nanese li vas put na Brač, svakako ga posjetite. Kraći i lakši prilaz vodi iz središta Ložišća (1,5 km). Nakon dvadesetak minuta ugodne šetnje kroz maslinike, makadamska cesta spušta se u dva velika zavoja prema dnu jaruge i mostu preko nje. Nešto dulji put iz Sutivana (6,2 km) idealan je za vožnju biciklom. Krenite ulicom Radovana Vidovića do glavne ceste i nastavite ravno preko nje. Asfalt ubrzo prestaje i nastavlja se makadam. U početku pratite oznake za Ložišća, a nakon nekog vremena pojaviti će se i putokaz za most Franje Josipa. Put prolazi između suhozida i maslinika, uz kamenu kapelicu sv. Spiridona, postepeno se diže do vrha zaravni na kojoj stoji slikovita stara crkvica Gospe od Stomorice i odatle se spušta do mosta. Želite li snimiti dobru fotografiju, a nemate dron, popnite se na stjenoviti bok jaruge desno od mosta – pogled je odličan!

Tekst i fotografije: Lara Černicki

Sopotski slap

Prostranstva Žumberačke gore divlja su i lijepa, a osobitu čar daje im bogatstvo vode. Na gorskim visoravnima izviru potoci i potočići, stvarajući brojne brzake, virove i slapove. Najviši, najpoznatiji i izletnicima najomiljeniji je Sopotski slap. Nalazi se nedaleko Sošica, na jednom od izvorišnih krakova rječice Kupčine ispod Sopotskih planina. Njegova se voda ruši niz četrdesetak metara visoku stijenu, prelijevajući se preko nekoliko kaskada.

U podnožju slapa nalazi se stari ruševni mlin koji već odavna ne radi. U Hrvatskom planinaru iz 1928. godine možemo sa sjetom pročitati kako su se gladni i umorni planinari nakon višesatnog pješačenja u njemu okrijepili kukuruznim kruhom, zalivši ga hladnom vodom iz potoka. Romantike od prije sto godina je nestalo, na zadovoljstvo malim stvarima smo zaboravili ali zato se danas gotovo do samog slapa možete dovesti autom. Iz Sošica krenite uskom asfaltnom cestom, prođite kroz selo Sopote i nakon 3 km, kod putokaza za slap parkirajte auto pa nastavite pješice kolnim putem do napuštenog mlina. Uz slap se uspinje atraktivna i uzbudljiva staza, no prilično je strma, a nakon kiše može biti kliska i opasna.

Planinarski do na Vodicama

Ako se ne želite mučiti penjanjem po strmini, do vrha slapa prošećite laganim i ugodnim putem koji se odvaja od asfaltne ceste kod kapelice iza sela Sopota. Proći ćete uz crkvu na malom groblju i kroz bujne nasade vrijeska doći do drvenog mosta, postavljenog iznad slapa. Od njega se put nastavlja blago uspinjati šumom, prateći potok do njegovog izvora u dubokoj guduri. Nakon izvora slijedi kratak i nešto strmiji uspon do planinarske kuće na Vodicama koja je otvorena vikendom od proljeća do jeseni i opskrbljena pićem. Naiđete li na zatvorena vrata, prisjetite se planinara prije stotinu godina i s užitkom se napijte svježe planinske vode na izvoru pokraj doma. Ako imate viška energije pješačenje možete nastaviti do Svete Gere (2,5 h), najvišeg vrha Žumberka na granici sa Slovenijom ili do valovite visoravni Ječmišta (1,5 h). U svakom slučaju zavrućih ljetnih dana nemojte žuriti kući jer na Vodicama je za desetak stupnjeva hladnije nego u vašim gradskim domovima.

Tekst i fotografije: Lara Černicki

Žbevnica

Velika prostranstva i očuvana priroda brdovite Ćićarije nude neiscrpne mogućnosti za kretanje i uživanje u raznolikim krajolicima. Ćićariju možete posjetiti u svako godišnje doba, no najljepše vrijeme za izlete je kasno proljeće kada je najbogatija cvijećem. Svi ćićarijski vrhovi su visoki, mnogi preko tisuću metara, no usponi donjih su relativno kratki, laki i dobro označeni. Oni koji su prokrstarili Ćićarijom uzduž i poprijeko vjerojatno će se složiti da je Žbevnica najljepše brdo koje svakako treba posjetiti.

Javnog prijevoza na Ćićariji nema, stoga u Buzetu napunite spremnik svog automobila i odvezite se do sela koje se punim imenom zove Brest pod Žbevnicom kako bi se razlikovao od Bresta pod Učkom. Želite li malo više protegnuti noge, kod korita s vodom ostavite auto i krenite označenom stazom prema strmoj i šumovitoj padini Žbevnice. Za pola sata stižete do planinarske kuće u borovoj šumi. Ako nije otvorena, sjednite na klupu ispred nje, predahnite i uživajte u tišini. Pješačenje si možete malo skratiti ako autom produžite otprilike još jedan kilometar do zavoja na kojemu se lijevo odvaja makadamski kolnik. Njime ćete do planinarske kuće stići za petnaestak minuta laganog hoda. Od kuće do vrha možete odabrati težu varijantu ravno uzbrdo dok nešto duži i laganiji put nastavlja ravno dalje makadamom koji se ubrzo pretvara u stazu. Ona će vas dovesti na otvorene prostrane livade koje su podjednako privlačne i ljeti i zimi, pod uvjetom da ne puše bura.

Hrbat Žbevnice obrastao je bujnom travom koja se nekada kosila i sušila za zimu. Nakon košnje na livadama su pasle još stotine grla goveda, a potom tisuće ovaca sve do kasne jeseni. Košnje i ispaše nema već skoro pola stoljeća pa je trava nabujala i po njoj se hoda kao po vuni. Nastavite hrptom još dvadesetak minuta do vrha visokog 1014 metara. Žbevnica je istaknuto brdo i s nje se vidi cijela Istra kao na dlanu, a za vedrih dana vidici se pružaju do Osorščice na Lošinju, Risnjaka i Snježnika u Gorskom kotaru, slovenskog Snežnika, Kamniških i Julijskih Alpa te talijanskih Dolomita u daljini.

Tekst i fotografije: Lara Černicki

Špičasti vrh

Pitomi krajolici oko Brod Moravica u Gorskom kotaru idealni su za ljubitelje ugodnih i laganih šetnji ili vožnji biciklom. U zaselcima su očuvane tradicionalne kuće građene od kamena i drva, s malim prozorima i krovovima nekoć prekrivenih šindrom. Nad njima se uzdižu crkveni tornjevi, a na raskrižjima bdiju drvena raspela stara stotinjak i više godina. Seoskim i šumskim putevima danas prolaze planinarske staze koje vode do atraktivnih vidikovaca visoko nad dolinom Kupe. Jedan od njih je i Špičasti vrh s kojega se vidi veliki dio Gorskoga kotara i susjedna Slovenija. Do njega vodi obilježeni put iz Moravičkih Sela, a šetnja je kratka. Može biti zgodan predah putujete li starom Lujzijanom do mora.

U Moravičkim Selima, na uzvisini usred mjesta, nalazi se velika zavjetna crkva Majke Božje Škapularske (Karmelske), izgrađena početkom 17. stoljeća. Negdje u blizini ostavite auto, ali ne baš ispod crkve jer se neravni travnjak ispred nje nedjeljom pretvara u neobično boćalište po kojem mještani vrlo spretno kotrljaju svoje boće i nizbrdo i uzbrdo. Vjerojatno će vas oni sami upozoriti na opasnost od zalutale boće. Kada riješite problem parkinga, zamolite ih da vas upute do gospođe koja čuva ključ od crkve. U njoj vrijedi pogledati rezbareni polikromirani oltar s pomičnom slikom Majke Božje Škapularske iza koje se u niši krije skulptura Bogorodice s djetetom.

Sada možete konačno u šetnju. Krenite asfaltom do kraja sela, pa travnatim kolnim putem u šumarak. Nakon dvadesetak minuta blagog uspona, staza se najprije izravnava, a potom spušta do otvorene livade kojom se uspinje do pošumljenog grebena. Slijedi najljepši i najzabavniji dio šetnje, uskim puteljkom po valovitom grebenu. Ljeti šuma zaklanja vidik, ali nakon što drveće ogoli, kroz grane se naziru nepregledna prostranstva Gorskog kotara. Nakon jednog sata laganog hoda stići ćete do Špičastog vrha s klupicom na travnatom proplanku. Sjednite na nju pa uživajte u pogledu na rijeku Kupu koja se vijugavim tokom probija između hrvatskih i slovenskih brda.

Tekst i fotografije: Lara Černicki

Rječina

U dnu amfiteatra ispod strmih i visokih stijena brda Kičelja izvire Rječina, krška ljepotica po kojoj je grad Rijeka dobio ime. Njezine vode usjekle su usku dolinu koja se na više mjesta pretvara u dubok, neprohodan kanjon. Uz Rječinu vodi planinarski put kojim se može propješačiti od Banskih vrata na Lujzijani pa sve do izvora. Ako ne volite puno hodati, na nekoliko mjesta do rijeke se možete dovesti lokalnim cestama i prošetati dio po dio puta.

Od Donjeg Jelenja na zapadnom kraju Grobničkog polja odvaja se cesta koja vodi do Martinovog sela i dalje uzvodno do Kukuljana, posljednjeg sela uz gornji tok Rječine. Od Kukuljana do izvora Rječine treba poći pješice. Taj dio rijeke osobito je lijep. Voda brza preko kamenja obraslog mahovinom i paprati, uski rub naplavina uz korito obrastaju šume crne johe, a na iskrčenim mjestima prostiru se bujne livade, danas dobrim dijelom zapuštene i zarasle. Izvor Rječine jedno je od najvećih krških vrela u Hrvatskoj koje grad Rijeku opskrbljuje zdravom pitkom vodom već skoro cijelo stoljeće. Nažalost, osiguran je visokom žičanom ogradom koja znatiželjnicima dopušta samo navirivanje.

Druga cesta od Donjeg Jelenja vodi do zaselaka Lukeži gdje u Rječinu utječe Sušica. Ljeti je Sušica suha, no za vrijeme kiše nabuja i teče velikom snagom. U Lukežima se odvaja cesta za Lopaču koja Rječinu prelazi mostom kod Lucijinog vira. Voda je u njemu dovoljno duboka da ne presuši ni za najsušnijeg ljeta.
Odmah do Lukeža, na velikom zavoju Rječine, smjestio se zaselak Drastin. Od njega se može nastaviti pješice obalom nizvodno do akumulacijskog jezera Valići. Na njegovom gornjem kraju uređeno je kupalište koje nudi osvježenje onima koji ne vole gužvu na morskim plažama. Na donjem kraju jezera je selo Grohovo do kojega je napravljen pristupni put od mosta kod Pašca, pa se jezeru može prići i s nizvodne strane. Lagani prilaz do šljunčane obale rijeke i na ovo mjesto u ljetnim mjesecima privlači kupače iz okolice.
Nizvodno od mosta na Pašcu započinje najslikovitiji dio Rječine – dubok, strm i nevjerojatno uzak kanjon, mjestimice stisnut na svega nekoliko metara širine. Dijelom kanjona može se propješačiti kad u Rječini nema vode, no najuži i najstrmiji dijelovi posve su neprohodni.

S Lujzinske ceste u Orehovici u kanjon Rječine spušta se kolni put kojim se za desetak minuta hoda stiže do ruševina Matešićevog mlina. Malo dalje uz Lujzijanu nalazi se proširenje s vidikovcem i poučnom tablom. S njegovog ruba može se zaviriti u vrtoglavu dubinu kanjona. Za visokog vodostaja, njegovim dnom bijesno tutnji Rječina, provlačeći se između okomitih stijena nizom silovitih vodopada. U blizini vidikovca odvaja se nizbrdo stari kolnik koji vodi uzvodno prema impresivnim ostacima mlinova na Žaklju. Danas je neprohodan jer više nema mosta kojim se prelazilo na drugu stranu kanjona. Ipak, kada je korito Rječine suho, do starih mlinova može se dopješačiti dnom kanjona, puteljkom kroz gustu i mračnu šumu.

Tekst i fotografije: Lara Černicki

Zanemareni heroji Himalaje

Polovicom travnja 2014. svijetom se proširila vijest o ogromnoj lavini koja se sručila s padina Mount Everesta i pokopala šesnaest nepalskih državljana, većinom pripadnika naroda Šerpa. Kao i svaki put kod takvih događaja, vijest je privukla veliku pozornost, zasjela je na naslovnice svih svjetskih medija, pa čak i naših koji relativno rijetko i relativno nekompetentno (s iznimkom Novog lista) prate događanja u visokim planinama. Događaj je zatvorio penjačku sezonu na Everestu, uzrokovao nekoliko polemika, potaknuo stanoviti broj donatorskih kampanja i, što se medija tiče, polako utonuo u zaborav. Kao što je to uostalom i normalno.

Međutim, odgovori na brojna pitanja su i dalje ostali u zraku i tiču se uglavnom pozicije i sudbine „pomoćnog osoblja“ na velikim ekspedicijama koje organiziraju penjački timovi iz bogatih zemalja. Na koji način smanjiti rizik kojem se izlažu „visinski radnici“ (formulacija na kojoj nepalska vlada u zadnje vrijeme inzistira), kako osigurati obitelji poginulih, može li nepalsko stanovništvo sebi osigurati pristojan život i bez ovog pogibeljnog posla, ako ne koja je realna cijena po kojoj ga trebaju obavljati… ako uopće postoji, jer seraci u Ledenom slapu padaju bez obzira na to s koliko se nula piše nadnica…

Ova nesreće podsjetila je na statistike koje nedvosmisleno govore da se u alpinističkim nesrećama najveći postotak poginulih odnosi na Šerpe i ostale visinske nosače. Tim ljudima se imena često i ne spominju, a ako im se i spomenu onda se vrlo brzo zaborave. Zaslugu za to prije svega ima zapadnocentrički model svijeta u kojem glavnu riječ vode korporacije i medijski imperiji. Njima pojedinci iz siromašnih zemalja, u kojima baš i ne mogu prodati vijest ili gore-tex jaknu od 400 eura, ne znače puno – ni živi, a ni mrtvi. A svi mi na koncu pamtimo ono što su nam ti mediji i korporacije servirali.

Pa tako, na primjer, znamo da je Simone Moro imao dva neuspješna zimska pokušaja na Broad Peaku, ali znamo li kako se zove čovjek koji je u oba slučaja bio njegov ravnopravan penjački partner…onaj s kojim je zajedno 8. ožujka 2008. odustao na 250 metara od vrha poštujući prethodno zadano vrijeme povrataka? Ime Shaheen Baig većini nas vjerojatno ne znači puno. Srećom, vrhunski alpinisti poput Moroa vrlo često su ti koji zahvaljujući pristupu medijima prenose glas o svojim prijateljima po visini iz Nepala i Pakistana.

Svejedno, rijetko smo do sada imali priliku čitati o događajima u planinama u kojima su glavni junaci bili „lokalci“. Respekt prema Šerpama je neupitan, ali glavni likovi knjiga su ipak bili zapadnjaci… saznajemo sve o „faci“ penjaču“, gdje je odrastao, kako se počeo penjati, što je sve i s kim popeo…. dok nam šerpe ostaju na razini vrijednih, požrtvovanih i odanih momaka kojima se odaje dužno poštovanje… i to je uglavnom sve. Ne znamo gdje su rođeni, kako izgleda njihovo selo, kako su preživljavali prije nego su se upustili u svoj rizičan posao (ali sigurno znamo da su se počeli penjati iz nužde) iako i oni imaju svoje biografije i svoj pogled na posao kojim se bave. A ruku na srce, mnogi od njih bi uz sve pogodnosti života u recimo bogatoj Francuskoj bili daleko veće „face“ od svojih zapadnjačkih partnera.

No, nedavno se pojavila knjiga u kojoj je taj uobičajeni poredak izvrnut naglavačke – nema ni riječi o biografijama penjača iz Koreje, SAD-a, Nizozemske, Norveške, Italije Srbije…, ali zato upoznajemo Chhiringovu obitelj, saznajemo kako je maoistička pobuna Pasanga potjerala u Kathmandu, kako se živi u Karimovom rodnom Shimshalu…

A u trenucima dramatičnih događaja na K2, tijekom kojih je poginulo jedanaest ljudi, pratimo sudbine upravo tih ljudi koji su, a to je sasvim tipično i predvidivo, stavili na kocku vlastite živote kako bi spasili druge. Tragični događaji na K2 početkom kolovoza 2008. inspirirali su dvoje autora da napišu knjigu Pokopani na nebu u kojoj su glavni junaci upravo Šerpe i ostali nepalski i pakistanski visinski nosači.

American Alpine Journal o knjizi Pokopani na nebu

Puno je velikih priča napisano o strašnim tragedijama u Himalaji, a upravo je jedna od ironija alpinističkih knjiga u tome da najstrašnije priče bude najviše pozornosti kod većine nas koji pratimo taj tip literature. No, u njima je puno više od puke tragedije. Kao i u pričama o ratu ili prirodnim katastrofama, u njima uvijek postoje ljudi koji pokazuju veliko suosjećanje i hrabrost, čak i kada njihovi vlastiti životi vise o niti. I upravo je u tome za mnoge čitatelje najveća vrijednost alpinističke literature.
Gotovo sve knjige o himalajskima ekspedicijama prate penjače sa Zapada u njihovim pokušajima do osvoje vrh planine. One pričaju priče o Amerikancima, Britancima, Nijemcima, Talijanima, Poljacima…. priče o zapadnjačkoj privilegiji, o zapadnjačkim uspjesima i o tragedijama koje su zapadnjaci doživjeli u planinama.
Iz većine tih knjiga nismo čuli priče o lokalnim penjačima, njihovim borbama za preživljavanje i njihovim tragedijama. Sve do sada.
Pokopani na nebu je jedna od svega nekoliko knjiga koja opisuju život i kulturu naroda Šerpa i uzroke koji su Šerpe doveli u Zonu smrti. Radi se o izuzetnom istraživačkom uratku koji nudi pogled u ekonomske i kulturološke faktore koji su „natjerali“ Šerpe da rade za strane ekspedicije, ispričanom kroz najveću tragediju u penjačkoj povijesti K2.Te 2008. vijest o nesreći se polako proširila. Bila je to još jedna od tragedija koja je dospjela na naslovnice medija, a kada se prašina slegla saldo je bio 11 mrtvih. Glavni krivac? Kombinacija stvari, ali vjerojatno najvažnije od svega ignoriranje vremena povratka i uništenje fiksne užadi uzrokovane padom seraka u Uskom grlu.
Ovi događaji, koji su se odigrali između 31.srpnja i 3. kolovoza 2008., pružili su savršen okvir autorima kako bi svoju pažnju usmjerili ne na ekspedicije iz raznih krajeva svijeta, već na nepalske i pakistanske penjače koji su im pomagali, kao i na njihovu kulturu, nade, snove i strepnje. Za mnoge od tih ljudi himalajske ekspedicije predstavljaju dobar posao s pristojnim prihodima u ekonomski depresivnoj regiji svijeta. Oni su sretni što mogu prihvatiti rizik koji ide ruku po ruku s penjanjem na planine jer on stavlja hranu na njihov stol i školuje njihovu djecu. Za mnoge od njih to je jedini izbor. Neki od tzv. „visinskih radnika“ bili su izuzetni uspješni i izveli brojne uspone na planine kao što su Mount Everest ili Cho Oyu. No, uspjeh na planini teškoj i opasnoj poput K2 osigurava im bolji status i donosi više mogućnosti za posao uz bolju zaradu.
Knjiga Pokopani na nebu istražuje kulturološki i religijski značaj planina za narod Šerpa. Ona opisuje legende i povijest onako kako ih Šerpe shvaćaju i uranja u političke i etničke podjele koje određuju njihove živote. Uz tu kulturološko-povijesnu činjenicu koja podcrtava priču, knjiga prati priče nekolicine Šerpa i penjača iz pakistanskog Shimshala. A dvojica od njih se ističu, njihove priče stoje iznad ostalih. Pasang Lama i Chhiring Dorje su bili uključeni u tragediju, ali i u nevjerojatno spašavanje.
Tijekom spusta, ali još uvijek vrlo visoko na planini, Pasang je bio prisiljen upotrijebiti svoj cepin kako bi fiksirao komad užeta. Sidrište je bilo slabo pa je cepin trebao ostati jer Pasang nije mogao podnijeti pomisao da sidrište užeta na kojem su ljudi izleti. Smatrao je da može „absajlati“ i pratiti fiksnu užad niz planinu sve do logora 4 i da mu za to cepin neće biti potreban. No, u tom času nije bio svjestan činjenica da je fiksna užad ispod njega bila uništena ledenom lavinom. I tako je, došavši do pokidanog kraja užeta, bio bez alata pomoću kojeg bi mogao nastaviti dalje.
„Kada je užad u Uskom grlu nestala, Pasang je zaključio kako je kucnuo čas smrti. Zaglavio je i nije se mogao pomaknuti s mjesta. Zašto bi ga itko pokušao spasiti? Ako bi ga drugi penjač navezao na sebe, i on bi zasigurno pao. Samozaustavljanje cepinom u strmom Uskom grlu gotovo je nemoguće i za jednog penjača, a kamoli za dvojicu. Bilo kakvo spašavanje ravno je samoubojstvu, mislio je Pasang. Alpinisti bi trebali biti samostalni i samodostatni. Svaka bi ga pragmatična osoba pustila da umre.“
Chhiring je pronašao Šerpu bez cepina i odlučio je ne biti pragmatičan već je privezao čovjeka na pupčanu vrpcu i počeo ga tako navezanog spuštati niz strmu padinu. Nije trebalo dugo da najveći strahovi dvojice penjača postanu stvarnost –  par se poskliznuo i nije uspio zaustaviti pad. Padali su stotinjak metara i nekim čudom se ipak zaustavili. Ironijom sudbine, niti jedan od njih dvojice nije bio ozbiljno ozlijeđen i uspjeli su se spustiti do logora.

Autori ukazuju na činjenicu da je kojim slučajem to bilo „zapadnjačko spašavanje“, gdje je jedna osoba ostavila svoj cepin za sigurnost mnogih, a druga joj pomogla da se sigurno spusti, takav nesebična spašavateljska priča dospjela bi u sve alpinističke kronologije. Ali, s obzirom da se radilo o Šerpama, priča je bila jedva spomenuta.

Kao rezultat tragedije pojavile su se brojne optužbe od tome kako su timovi radili zajednički i o razlikama između nepalskih i pakistanskih penjača. Kao i u slučaju mnogih alpinističkih trijumfa i tragedija, konkretni činjenice vrlo lako mogu degenerirati u rekla-kazala argumente. Do prave istine nije lako doći.

Autorski tim ove knjige istraživao je činjenice vezane uz tragediju 2008. pune dvije godine. Sedam puta su putovali u Nepal, a tri puta u Pakistan, među ostalim i u područja koja stranici gotovo uopće nisu posjetili, i dobili su prethodno nezabilježen pristup vojnim i vladinim izvorima. Njihova priča o tragediji je vrlo vjerojatno najobjektivnija od svih do sada napisanih, ali razumljivo je i da nekim čitateljima neće najbolje sjesti jer zapadnjačke penjače ne prikazuje uvijek u najboljem svjetlu.
Pokopani na nebu je prekrasno napisana knjiga i ističe se u svijetu planinske literature. Mnogi „alpinisti iz naslonjača“ ludi su za Mount Everestom i pričama koje se vrte oko najviše planine na svijetu. Ali Mount Everest nije Divlja planina. Ne, to ime je rezervirano za K2, planinu na kojoj obitava zadnja krvožedna božica koju lovi drevni ratnik.