Zanemareni heroji Himalaje

Polovicom travnja 2014. svijetom se proširila vijest o ogromnoj lavini koja se sručila s padina Mount Everesta i pokopala šesnaest nepalskih državljana, većinom pripadnika naroda Šerpa. Kao i svaki put kod takvih događaja, vijest je privukla veliku pozornost, zasjela je na naslovnice svih svjetskih medija, pa čak i naših koji relativno rijetko i relativno nekompetentno (s iznimkom Novog lista) prate događanja u visokim planinama. Događaj je zatvorio penjačku sezonu na Everestu, uzrokovao nekoliko polemika, potaknuo stanoviti broj donatorskih kampanja i, što se medija tiče, polako utonuo u zaborav. Kao što je to uostalom i normalno.

Međutim, odgovori na brojna pitanja su i dalje ostali u zraku i tiču se uglavnom pozicije i sudbine „pomoćnog osoblja“ na velikim ekspedicijama koje organiziraju penjački timovi iz bogatih zemalja. Na koji način smanjiti rizik kojem se izlažu „visinski radnici“ (formulacija na kojoj nepalska vlada u zadnje vrijeme inzistira), kako osigurati obitelji poginulih, može li nepalsko stanovništvo sebi osigurati pristojan život i bez ovog pogibeljnog posla, ako ne koja je realna cijena po kojoj ga trebaju obavljati… ako uopće postoji, jer seraci u Ledenom slapu padaju bez obzira na to s koliko se nula piše nadnica…

Ova nesreće podsjetila je na statistike koje nedvosmisleno govore da se u alpinističkim nesrećama najveći postotak poginulih odnosi na Šerpe i ostale visinske nosače. Tim ljudima se imena često i ne spominju, a ako im se i spomenu onda se vrlo brzo zaborave. Zaslugu za to prije svega ima zapadnocentrički model svijeta u kojem glavnu riječ vode korporacije i medijski imperiji. Njima pojedinci iz siromašnih zemalja, u kojima baš i ne mogu prodati vijest ili gore-tex jaknu od 400 eura, ne znače puno – ni živi, a ni mrtvi. A svi mi na koncu pamtimo ono što su nam ti mediji i korporacije servirali.

Pa tako, na primjer, znamo da je Simone Moro imao dva neuspješna zimska pokušaja na Broad Peaku, ali znamo li kako se zove čovjek koji je u oba slučaja bio njegov ravnopravan penjački partner…onaj s kojim je zajedno 8. ožujka 2008. odustao na 250 metara od vrha poštujući prethodno zadano vrijeme povrataka? Ime Shaheen Baig većini nas vjerojatno ne znači puno. Srećom, vrhunski alpinisti poput Moroa vrlo često su ti koji zahvaljujući pristupu medijima prenose glas o svojim prijateljima po visini iz Nepala i Pakistana.

Svejedno, rijetko smo do sada imali priliku čitati o događajima u planinama u kojima su glavni junaci bili „lokalci“. Respekt prema Šerpama je neupitan, ali glavni likovi knjiga su ipak bili zapadnjaci… saznajemo sve o „faci“ penjaču“, gdje je odrastao, kako se počeo penjati, što je sve i s kim popeo…. dok nam šerpe ostaju na razini vrijednih, požrtvovanih i odanih momaka kojima se odaje dužno poštovanje… i to je uglavnom sve. Ne znamo gdje su rođeni, kako izgleda njihovo selo, kako su preživljavali prije nego su se upustili u svoj rizičan posao (ali sigurno znamo da su se počeli penjati iz nužde) iako i oni imaju svoje biografije i svoj pogled na posao kojim se bave. A ruku na srce, mnogi od njih bi uz sve pogodnosti života u recimo bogatoj Francuskoj bili daleko veće „face“ od svojih zapadnjačkih partnera.

No, nedavno se pojavila knjiga u kojoj je taj uobičajeni poredak izvrnut naglavačke – nema ni riječi o biografijama penjača iz Koreje, SAD-a, Nizozemske, Norveške, Italije Srbije…, ali zato upoznajemo Chhiringovu obitelj, saznajemo kako je maoistička pobuna Pasanga potjerala u Kathmandu, kako se živi u Karimovom rodnom Shimshalu…

A u trenucima dramatičnih događaja na K2, tijekom kojih je poginulo jedanaest ljudi, pratimo sudbine upravo tih ljudi koji su, a to je sasvim tipično i predvidivo, stavili na kocku vlastite živote kako bi spasili druge. Tragični događaji na K2 početkom kolovoza 2008. inspirirali su dvoje autora da napišu knjigu u kojoj su glavni junaci upravo Šerpe i ostali nepalski i pakistanski visinski nosači. I sada je ta knjiga dostupna i na hrvatskom jeziku.

American Alpine Journal o knjizi Pokopani na nebu

Puno je velikih priča napisano o strašnim tragedijama u Himalaji, a upravo je jedna od ironija alpinističkih knjiga u tome da najstrašnije priče bude najviše pozornosti kod većine nas koji pratimo taj tip literature. No, u njima je puno više od puke tragedije. Kao i u pričama o ratu ili prirodnim katastrofama, u njima uvijek postoje ljudi koji pokazuju veliko suosjećanje i hrabrost, čak i kada njihovi vlastiti životi vise o niti. I upravo je u tome za mnoge čitatelje najveća vrijednost alpinističke literature.
Gotovo sve knjige o himalajskima ekspedicijama prate penjače sa Zapada u njihovim pokušajima do osvoje vrh planine. One pričaju priče o Amerikancima, Britancima, Nijemcima, Talijanima, Poljacima…. priče o zapadnjačkoj privilegiji, o zapadnjačkim uspjesima i o tragedijama koje su zapadnjaci doživjeli u planinama.
Iz većine tih knjiga nismo čuli priče o lokalnim penjačima, njihovim borbama za preživljavanje i njihovim tragedijama. Sve do sada.
Pokopani na nebu je jedna od svega nekoliko knjiga koja opisuju život i kulturu naroda Šerpa i uzroke koji su Šerpe doveli u Zonu smrti. Radi se o izuzetnom istraživačkom uratku koji nudi pogled u ekonomske i kulturološke faktore koji su „natjerali“ Šerpe da rade za strane ekspedicije, ispričanom kroz najveću tragediju u penjačkoj povijesti K2.Te 2008. vijest o nesreći se polako proširila. Bila je to još jedna od tragedija koja je dospjela na naslovnice medija, a kada se prašina slegla saldo je bio 11 mrtvih. Glavni krivac? Kombinacija stvari, ali vjerojatno najvažnije od svega ignoriranje vremena povratka i uništenje fiksne užadi uzrokovane padom seraka u Uskom grlu.
Ovi događaji, koji su se odigrali između 31.srpnja i 3. kolovoza 2008., pružili su savršen okvir autorima kako bi svoju pažnju usmjerili ne na ekspedicije iz raznih krajeva svijeta, već na nepalske i pakistanske penjače koji su im pomagali, kao i na njihovu kulturu, nade, snove i strepnje. Za mnoge od tih ljudi himalajske ekspedicije predstavljaju dobar posao s pristojnim prihodima u ekonomski depresivnoj regiji svijeta. Oni su sretni što mogu prihvatiti rizik koji ide ruku po ruku s penjanjem na planine jer on stavlja hranu na njihov stol i školuje njihovu djecu. Za mnoge od njih to je jedini izbor. Neki od tzv. „visinskih radnika“ bili su izuzetni uspješni i izveli brojne uspone na planine kao što su Mount Everest ili Cho Oyu. No, uspjeh na planini teškoj i opasnoj poput K2 osigurava im bolji status i donosi više mogućnosti za posao uz bolju zaradu.
Knjiga Pokopani na nebu istražuje kulturološki i religijski značaj planina za narod Šerpa. Ona opisuje legende i povijest onako kako ih Šerpe shvaćaju i uranja u političke i etničke podjele koje određuju njihove živote. Uz tu kulturološko-povijesnu činjenicu koja podcrtava priču, knjiga prati priče nekolicine Šerpa i penjača iz pakistanskog Shimshala. A dvojica od njih se ističu, njihove priče stoje iznad ostalih. Pasang Lama i Chhiring Dorje su bili uključeni u tragediju, ali i u nevjerojatno spašavanje.
Tijekom spusta, ali još uvijek vrlo visoko na planini, Pasang je bio prisiljen upotrijebiti svoj cepin kako bi fiksirao komad užeta. Sidrište je bilo slabo pa je cepin trebao ostati jer Pasang nije mogao podnijeti pomisao da sidrište užeta na kojem su ljudi izleti. Smatrao je da može „absajlati“ i pratiti fiksnu užad niz planinu sve do logora 4 i da mu za to cepin neće biti potreban. No, u tom času nije bio svjestan činjenica da je fiksna užad ispod njega bila uništena ledenom lavinom. I tako je, došavši do pokidanog kraja užeta, bio bez alata pomoću kojeg bi mogao nastaviti dalje.
„Kada je užad u Uskom grlu nestala, Pasang je zaključio kako je kucnuo čas smrti. Zaglavio je i nije se mogao pomaknuti s mjesta. Zašto bi ga itko pokušao spasiti? Ako bi ga drugi penjač navezao na sebe, i on bi zasigurno pao. Samozaustavljanje cepinom u strmom Uskom grlu gotovo je nemoguće i za jednog penjača, a kamoli za dvojicu. Bilo kakvo spašavanje ravno je samoubojstvu, mislio je Pasang. Alpinisti bi trebali biti samostalni i samodostatni. Svaka bi ga pragmatična osoba pustila da umre.“
Chhiring je pronašao Šerpu bez cepina i odlučio je ne biti pragmatičan već je privezao čovjeka na pupčanu vrpcu i počeo ga tako navezanog spuštati niz strmu padinu. Nije trebalo dugo da najveći strahovi dvojice penjača postanu stvarnost –  par se poskliznuo i nije uspio zaustaviti pad. Padali su stotinjak metara i nekim čudom se ipak zaustavili. Ironijom sudbine, niti jedan od njih dvojice nije bio ozbiljno ozlijeđen i uspjeli su se spustiti do logora.

Autori ukazuju na činjenicu da je kojim slučajem to bilo „zapadnjačko spašavanje“, gdje je jedna osoba ostavila svoj cepin za sigurnost mnogih, a druga joj pomogla da se sigurno spusti, takav nesebična spašavateljska priča dospjela bi u sve alpinističke kronologije. Ali, s obzirom da se radilo o Šerpama, priča je bila jedva spomenuta.

Kao rezultat tragedije pojavile su se brojne optužbe od tome kako su timovi radili zajednički i o razlikama između nepalskih i pakistanskih penjača. Kao i u slučaju mnogih alpinističkih trijumfa i tragedija, konkretni činjenice vrlo lako mogu degenerirati u rekla-kazala argumente. Do prave istine nije lako doći.

Autorski tim ove knjige istraživao je činjenice vezane uz tragediju 2008. pune dvije godine. Sedam puta su putovali u Nepal, a tri puta u Pakistan, među ostalim i u područja koja stranici gotovo uopće nisu posjetili, i dobili su prethodno nezabilježen pristup vojnim i vladinim izvorima. Njihova priča o tragediji je vrlo vjerojatno najobjektivnija od svih do sada napisanih, ali razumljivo je i da nekim čitateljima neće najbolje sjesti jer zapadnjačke penjače ne prikazuje uvijek u najboljem svjetlu.
Pokopani na nebu je prekrasno napisana knjiga i ističe se u svijetu planinske literature. Mnogi „alpinisti iz naslonjača“ ludi su za Mount Everestom i pričama koje se vrte oko najviše planine na svijetu. Ali Mount Everest nije Divlja planina. Ne, to ime je rezervirano za K2, planinu na kojoj obitava zadnja krvožedna božica koju lovi drevni ratnik.

Kratka šetnja Hindukušom

Na početku i na kraju Kratke šetnje Hindukušom Erica Newbyja pojavljuju se dva velika imena engleske literature: jedan od najvećih engleskih pisaca 20. stoljeća, Evelyn Waugh, kao autor Predgovora, i Wilfred Thesiger, posljednji veliki istraživač „staroga kova“, kojeg je pisac susreo na kraju „šetnje“ hindukuškim gorjem.

U vrijeme kada je tridesetosmogodišnji Eric Newby objavio svoju Kratku šetnju Hindukušom (1958.), knjigu koja će proslaviti ne samo njega kao autora nego i značajno doprinijeti živosti putopisnog žanra unutar bogate britanske tradicije, slavni književnik Evelyn Waugh, pustolov s vojnom karijerom i autor nekoliko izvanrednih prijeratnih putopisa iz Afrike i Južne Amerike, ušao je u posljednje desetljeće svog života. Njegovi putnički dani – kako je sam rekao u Predgovoru – već su završili, iako je te godine obišao istočnu Afriku i poslije o tome objavio A Tourist in Africa (1960.). Waughovo posljednje putovanje i ublaženi, autoironični naslov pod kojim ga je opisao, dodatno potvrđuju koliko mu je „zabavna pripovijest gospodina Newbyja sa svim tim osobinama (‘ublažavanje, samoporuga, uživanje u stranosti stranaca…’) razdragala srce“.

Wilfred Thessiger, glasoviti istraživač s izvanrednom karijerom i nizom odlikovanja i priznanja za istraživački rad i vojnu službu, tad još nije bio objavio svoj vrhunski prvijenac Arabian Sands (1959.). Thesiger će tu knjigu o životu arapskih nomada s kojima je godinama živio i prolazio teška iskušenja napisati umješno, preciznim i elegantnim stilom, ali u arhaično-romantičnoj maniri svojih heroja i prethodnika Lawrencea od Arabije i Charlesa M. Dhaugtyja, koja je novoj generaciji putopisaca bila strana. Kako nisu duže vremena provodili u divljim područjima na zahtjevnim i opasnim putovanjima, niti su govorili lokalne jezike, moderni putopisci skloniji egzoticizmu – suprotno Thesigerovoj preciznosti i ozbiljnosti –pisali su knjige pune komičnih dijaloga, raskošnih opisa i neobičnih putničkih incidenata i sanjarenja. Tradicija takvog, modernog, putopisanja započela je još s The Road to Oxiana (1937.) Roberta Byrona, ali glavni predstavnik novog stila postat će upravo Eric Newby čija je knjiga Kratka šetnja Hindukušom u Velikoj Britaniji izašla nešto prije Thesigerove.
Susretom s Thesigerom na kraju „kratke šetnje“ Newby dosljedno i duhovito okončava svoju avanturu kao pothvat amatera. I dok sebe predstavlja kao uspaničenog i nevještog diletanta koji se u Londonu do tada bavio prodavanjem ženske odjeće, Thesigera opisuje kao „velebnu ljudsku stijenu dugih koraka, s izdankom umjesto nosa i čupavim obrvama, starog četrdeset i pet godina i neumoljivog u starom tvidenom sakou kakve nose dečki s Etona i tankim sivim pamučnim hlačama, s perzijskim papučama s potplatima od špage na nogama i vunenom kapicom na glavi“. Posljednja rečenica knjige s „komplimentom“ koji je Thesiger uputio Newbyju i njegovom suputniku, može se – riječima Timesovogkritičara – nazvati „najduhovitijim krajem neke knjige koji sam ikada pročitao“. Umjesto da se samo nasmijemo citatu, knjigu valja pročitati cijelu da bi doživjeli ironiju. „Susret s istraživačem u Hindukušu“ ušao je u gotovo sve moderne putopisne antologije, a zahvaljujući Newbyjevoj stečenoj popularnosti postao je i fusnota, više od obične trivie, i u biografiji ‘posljednjeg istraživača’ Wilfreda Thesigera.
Osim što na popisima najboljih putopisnih knjiga svijeta redovito predstavljaju „osebujnosti grube otočke rase“, ovu trojicu (puto)pisaca – Waugha, Thesigera i Newbyja – usprkos očitim zajedničkim osobinama i biografskim mometima, teško je dovesti u užu vezu. Newbyjeva knjiga, u kojoj nema Waughove zajedljivosti ni Thesigerove uzdržanosti – u stvari je jedino mjesto gdje su se Evelyn Waugh i Wilfred Thesiger mogli susresti, i to na suprotnim krajevima. Dok je Waugh pokazivao interes za Thesigera dopisujući se s Newbyjem, i čak tražio Thesigera da ga prati u Etiopiju na putu po danakilskoj zemlji, Thesiger nije imao nimalo simpatije za Waugha. (Jer je taj, na osnovu vlastitog iskustva Etiopije, napisao parodijski roman u kojem je ismijao Thesigerova oca, ministra u Addis Ababi. Newby je siguran da je Thesiger mislio posve ozbiljno kad mu je jednom prilikom o tome rekao: „Da smo onamo zajedno otišli, samo jedan od nas bi se vratio.“ )
Ova biografska crtica vjerojatno bi dobila na zanimljivosti da su hrvatski čitatelji imali priliku zaviriti u neki od putopisa spomenutih autora ili barem čitati o njima. Za hrvatske prijevode engleskih putopisnih klasika do sada smo uglavnom bili uskraćeni, pa je objavljivanje Kratke šetnje Hindukušom (Libricon, 2015.) značajan ispravak tog propusta. S obzirom da je Waugh u nas poznat (i vjerojatno širem čitateljstvu zanimljiviji) kao romanopisac ratne trilogije Počasni mač vezane uz Drugi svjetski rat (i u Jugoslaviji), a Thesiger je povijesna figura iz enciklopedijskih natuknica za čije je djelo zainteresiran samo uži dio današnjeg čitateljstva, možda smo najviše prikraćeni bili upravo za Erica Newbyja (ostavimo sad po strani druge). Ali, tko je zapravo Eric Newby? Po životopisu kakav pronalazimo u knjizi nikako nije riječ o urbanom mekušcu kakvim se odlučio predstaviti.

S obzirom da mu se život sastojao od doživljaja i putovanja o kojima će i pisati, Newbyjeva biografija neraskidivo je vezana uz njegovo književno stvaralaštvo. Rođen u Londonu 1919. godine, kao osamnaestogodišnjak je na finskom jedrenjaku preko oba rta oplovio put od Australije do Europe. Tijekom Drugog svjetkog rata bio je pripadnik specijalnih mornaričkih jedinica, a potom ratni zarobljenik tri godine u logorima u Italiji i Njemačkoj. Jedno vrijeme, između bijega iz logora i ponovnog zarobljavanja, skrivao se kod domaćih ljudi na farmi u planinama. Nakon rata je dobio Vojni križ i vratio se u Italiju kako bi oženio mladu Slovenku koja mu je pomogla pri bijegu iz logora. S Wandom (rođenom Škof) u braku će živjeti u Engleskoj do kraja života 2006. godine. Nakon skoro deset godina obiteljskog posla u londonskoj modnoj industriji Newby se odazvao pozivu (puto)pisca. Objavivši pripovijest o svojoj mladalačkoj pustolovini na brodu, The Last Grain Race, s prijateljem Hughom Carlessom, diplomatom zaposlenim u Afganistanu, pripremio je ekspediciju u Hindukuš s ciljem penjanja na dotad neosvojeni šesttisućnjak Mir Samir, o kojoj je uz podršku svog izdavača napisao i objavio svoju drugu i najvažniju knjigu. Kratka šetnja Hindukušom, autoironični opis putovanja kao samonametnutog mučenja koji u čitatelja ne budi suosjećanje nego smijeh, postigla je trajni uspjeh. Newby je nastavio s putovanjima, na svoju ruku ili kao urednik časopisa Observer za putovanja, često sa suprugom Wandom, koju je u svojim knjigama ovjekovječio kao najživlji lik i sugovornika. Prije nego se u potpunosti posvetio putopisima, iskustvo svog ranijeg života pretočio je u Something Wholesale (1962.) o „industriji krpicama“ i u Love and War in the Appenines(1971.), knjigu o svom ratnom bijegu i ljubavi prema kojoj je 2001. snimljen televizijski film. Spomenute četiri knjige čine Newbyjev izniman doprinos književnosti druge polovice dvadesetog stoljeća.

S obzirom da mu se život sastojao od doživljaja i putovanja o kojima će i pisati, Newbyjeva biografija neraskidivo je vezana uz njegovo književno stvaralaštvo. Rođen u Londonu 1919. godine, kao osamnaestogodišnjak je na finskom jedrenjaku preko oba rta oplovio put od Australije do Europe. Tijekom Drugog svjetkog rata bio je pripadnik specijalnih mornaričkih jedinica, a potom ratni zarobljenik tri godine u logorima u Italiji i Njemačkoj. Jedno vrijeme, između bijega iz logora i ponovnog zarobljavanja, skrivao se kod domaćih ljudi na farmi u planinama. Nakon rata je dobio Vojni križ i vratio se u Italiju kako bi oženio mladu Slovenku koja mu je pomogla pri bijegu iz logora. S Wandom (rođenom Škof) u braku će živjeti u Engleskoj do kraja života 2006. godine. Nakon skoro deset godina obiteljskog posla u londonskoj modnoj industriji Newby se odazvao pozivu (puto)pisca. Objavivši pripovijest o svojoj mladalačkoj pustolovini na brodu, The Last Grain Race, s prijateljem Hughom Carlessom, diplomatom.

U Kratkoj šetnji Hindukušom riječ je tako o prvom pokušaju osvajanja 6059 metara visokog Mir Samira i dugom trekingu koji je potom uslijedio, zapravo o prvom ozbiljnom planinarskom pothvatu u hindukuškom gorju uopće – i to bez ikakvog prethodnog iskustva: Newbyja i njegovog suputnika Hugha Carlessa učile su penjanju tri konobarice na izletu u Walesu. Došavši automobilom u Afganistan, preko Turske i Irana, gdje ih je u Teheranu napustila Wanda, Newby i Carless su se uputili u Nuristan, nepristupačno planinsko područje na sjeveroistoku Afganistana, za koje su britanski geodeti nekoliko desetljeća ranije tvrdili da se „istraživaču trenutačno čini neprohodnijim od ijednog pola“. Dopješačivši do zapadnog ruba Nuristana koji čini izdanak Hindukuša na istočnoj obali Panjshira pokušali su se uspeti na njegovu najvišu planinu Mir Samir, ali su zbog nedostatka opreme i vještina da je koriste morali odustati dvjesto metara ispod vrha. Bio je to srpanj 1956., dvije godine prije nego je vrh Mir Samira (petog stupnja po težini) prvi put osvojen. No umjesto da se podvijenog repa vrate kući Newby i Carless odlučuju preko planinskog grebena prodrijeti u sljedeću dolinu Nuristana.
Ne stavljajući otpočetka težište svog pripovijedanja na planinsko osvajanje nego na samo putovanje, Newby u istom duhu opisuje daljnje napredovanje kroz Ramgul, dolinu naseljenu slikovitim plemenskim stanovništvom, o kojoj je izvanjski svijet vrlo malo znao. Prvi Europljani koji su se ovdje pojavili prije više od dvije tisuće godina bili su vojnici Aleksandra Velikog. Prema popularnom uvjerenju ovdašnje stanovništvo čine upravo potomci vojske Aleksandra Velikog koji ne prakticiraju drevne običaje jer su odnedavno silom preobraćeni na islam. U trinaestom stoljeću ovuda je prošao Marko Polo na putu do Kine, da bi europska istraživanja u modernom dobu započela tek u devetnaestom stoljeću, kada je svijet i čuo za „zemlju nevjernika“, Kafiristan.
Od tih prvih istraživača do Newbyjeve „kratke šetnje“ ovdje nije bilo drugih Engleza, pa Newbyjeve putničke impresije, uz opušteno i zanimljivo prepričavanje starijih autora, pružaju intrigantnu sliku o nuristanskom načinu života. Neuspjeh Newbyja-alpinista u knjizi je urodio pobjedom Newbyja-putopisca. Lakoća pripovijedanja i sposobnost uočavanja detalja, s izvanrednim smislom za komično oblikovanje, koje nikad nije usiljeno i nametnuto samoj građi, učinile su Kratku šetnju Hindukušom jednom od najuspjelije napisanih i najneortodoksnijih knjiga o putovanju i istraživanju. S druge strane, Newbyjevo pisanje koje se na momente čini isuviše engleskim (ne baš snobovskim), s manje razumijevanja ili osjećaja za „drugog“ nego što smo navikli, u skladu je s duhom vremena (poslijeratnog) koje nije poznavalo suvremenu „političku korektnost“. Ta je „kvaliteta“, međutim, neraskidiva od cjelokupnog tona i tipa humora zbog kojih knjiga ima draž. Umjesto svejednake nediskriminirajuće korektnosti u Newbyjevim susretima nalazimo karakteristike pojedinačnih likova i društava, kojima se kao takvima i pristupa. Newby svoje doživljaje predstavlja iz perspektive Europljana (i) u vremenu u kojem su se zbili. Takvu će napomenu, bez namjere da se od ičega ograđuje, biti sklon davati sam u svojim knjigama. A u tom kontekstu valja čitati i Newbyjev dojam s kraja lutanja dolinom Nuristana. „Imao sam osjećaj“, piše Newby, „da izlazim iz zemlje koja će nastaviti postojati više ili manje nepromijenjena bez obzira na sve katastrofe koje zadese ostatak ljudskog roda“.
Nije se moglo predvidjeti katastrofalne događaje (s Rusima, Amerikancima, Talibanima, NATO-om…) koji će današnji sjeverni Afganistan učiniti još divljijim i opasnijim za strance nego kad ga je on posjetio prije više od pola stoljeća. No u političkoj aktualnosti Afganistana u drugoj polovici dvadesetog stoljeća valja prepoznati i jedan od razloga zbog kojih se Kratka šetnja Hindukušom održava visoko na popisima najvećih putopisnih klasika svih vremena – tik ispred Heyerdahlovog Kon Tikija!

Dvadesetak godina nakon Newbyja o Afganistanu su iz perpektive overlandera pisali i naši istaknuti putnici na istok. U Afganistanu se još uvijek osjećao odjek hipijevske invazije koja je Kabul pretvorila u mjesto masovnog turizma kada je u njemu sedamdesetih godina „dangubio“ duhoviti Zuko Džumhur, a radoznali Borna Bebek i Željko Malnar proživljavali osobne transformacije „putnika-istočnjaka“ koje će ih ubrzo „u potrazi za staklenim gradom“ zajedno odvesti i u Nuristan. Otkrivajući nam „Kafiristan“ i pleme Aleksandrovih potomaka koji u tajnosti još uvijek žive svoju „nevjerničku“ kulturu, Željko Malnar, čiji će „mistični putopis“ i slika istraživača koju je o sebi stvorio u javnosti – priznali to ili ne – izvršiti vjerojatno presudni utjecaj na znatan dio recentne putopisne scene, koristio se upravo Newbyjem kao izvorom važnih podataka i zanimljivosti, ne usvajajući pritom njegove samozatajnosti i autoironije. Bez mogućnosti da i sami prijeđu Kratku šetnju Hindukušom većina zainteresiranih čitatelja u nas je do sada samo mogla vjerovati ili ne – da je Eric Newby „dobar pisac i zanimljiv čovjek, oženjen našom Slovenkom, no o Kafiristanu piše neozbiljno i netočno“. Činilo se ipak ne samo da bismo prijevodom ovog važnog putopisnog djela bili dobili književnu poslasticu već da bi putnička i putopisna scena implementirala jedan newbyjevski duh. Za to je, međutim, upravo stigla prilika.

Juraj Bubalo

Nepoznata Sicilija: kanjoni Hiblejskih brda

Sicilija je najveći i najviši otok Sredozemnog mora. U 10. stoljeću arapski putopisac Ibn Hawqal opisao ju je kao otok dugačak deset i širok četri dana hoda. Ja se ne mogu pohvaliti da sam cijelu Siciliju obišla pješice, ali Stašo i ja proputovali smo je autom uzduž i poprijeko. Upoznali smo najpoznatija turistička mjesta i nagledali se grčkih hramova i kazališta, rimskih vila, gotičkih palača, baroknih gradova i normanskih katedrala. Od mnoštva uzbudljivih trenutaka neki su mi se ipak urezali u sjećanje dublje od ostalih, a kanjone Hiblejskih brda svakako ću pamtiti po nezaboravnom kupanju u kristalno bistrim vodama njihovih rijeka.

Hyblonova palača

Monte Iblei ili Hiblejska brda nalaze se u jugoistočnom dijelu otoka. Ostavivši na obali šarmantni srednjovjekovni gradić Sirakuzu, zaputili smo se u unutrašnjost. Nakon četrdesetak kilometara skrenuli smo s glavne ceste i naša avantura je započela. Uskom i vijugavom cesticom uspeli smo se do Ferle, slikovitog planinskog mjesta u kome vlada opuštajući ugođaj usporene svakodnevice. Dalje nas je cesta vodila grebenom iznad dubokih i strmih gudura. Zaustavili smo se na prostranoj zaravni, visoko nad sutokom rijeka Anapo i Calcinare te odšetali do obližnjeg arheološkog nalazišta.

Između visokih vlati suhe trave izvirivali su temelji zidova, sazdani od gigantskih kamenih blokova. Bili su to ostaci prethistorijskog Anaktorona ili Kneževe palače u kojoj je stolovao Hyblon, posljednji vladar otočkih prastanovnika Sikula. Oni su u 13. stoljeću prije Krista na ovoj zaravni osnovali Hyblu, veliko naselje od kojega su još vidljivi ostaci obrambenog jarka i bedema na glavnom ulazu u grad. Vjeruje se da su naselje razorili Sirakužani u 7. stoljeću prije Krista.

Čudesna nekropola

Tijekom svog boravka na Hiblejskoj visoravni, stanovnici Hyble izdubli su u vrletnim stijenama klanaca oko pet tisuća grobnica u kojima su pokapali svoje mrtve. Tako je vremenom nastala velika pretpovijesna nekropola, poznata pod imenom Pantalica. Kao jedna od najvećih sačuvanih nekropola u Europi, uvrštena je na UNESCO-vu listu svjetske baštine.

Nakon odlaska Sikula, Pantalica je nekoliko stoljeća bila napuštena, a tada su je nakratko naselili Bizantinci. Svoje su naselje osnovali na zapadnom dijelu visoravni, pokraj ostataka starog ulaznog bedema, dok su dio nastambi izdubli u stijenama. Na zidovima prostorija koje su služile kao kapelice još su vidljivi tragovi starih fresaka.

Šire arheološko područje zajedno s dubokim dolinama dviju rijeka zaštićeno je 1997. godine kao riserva naturale orientata i o njemu brine područna uprava šumarije. U parku su uređene pješačke staze koje vode niz padine i obilaze brojne grobnice dok se dnom klanca proteže uzdužni put koji prati trasu napuštene uskotračne željeznice.

Nizbrdo do vode

Zaputili smo se niz ogoljelu strminu dok nas je nemilosrdno pržilo sunce. Pratili smo obilježenu stazu koja se u zavojima probija kroz makiju, no uz nju nema drveća koje bi pružalo hladovinu. Zaklon od sunca nalazili smo u ispražnjenim grobnicama, dovoljno visokim da se u njima uspravno stoji.

Do dna kanjona može se sići za pola sata, no naše se spuštanje oduljilo zbog čestog zavirivanja u mračne grobne komore. Kada smo najzad prispjeli do kraja puta bili smo već dobrano pregrijani. Jedina želja bila nam je da se što prije zagnjurimo u hladnu rječicu. Voda Anapoa je bistra i brzog toka pa u njoj, osim pastrva, linjaka i jegulja, žive i riječni rakovi. Nismo razmišljali o njihovim prijetećim kliještima. Čim smo stigli do prvog proširenja u koritu, bućnuli smo se u vodu. Kad se površina vode oko nas ponovno umirila, na njoj su se ocrtavali zeleni obrisi visokih jablanova, vrhovi stijena i komadić plavog neba. Da je barem više ovakvih trenutaka sreće u životu!


Stara prugaDnom kanjona nekada je prolazila uskotračna željeznička pruga koja je spajala Siracusu, Ragusu i Vizzini. Njezina je gradnja započela početkom 20. stoljeća, no već 1956. godine ta je željeznica ukinuta. Izletnici više ne mogu uživati u panoramskoj vožnji uz rijeku Anapo, no mogu šetati stazom koja vodi dijelom napuštene trase. Dugačka je nekoliko kilometara, od ulaska u park do nekadašnje željezničke postaje u kojoj je smješten skromni etnografski muzej. Uz rijeku vlada ugodna svježina. Jablani, topole, smokve i nasadi citrusa stvaraju hladovinu, a jednolični šum vode i povremeni cvrkut ptica jedini su zvuci koji remete tišinu.Na mjestima prelaska preko vode podignuti su drveni mostovi koje u jesen Šumarija ukloni kako ih zimi ne bi odnijela nabujala rijeka. U proljeće se mostovi opet postave na staro mjesto. U šetnju željezničkom trasom treba ponijeti bateriju za osvjetljavanje puta na mjestima prolaska kroz stare tunele. Dobrodošle su određene zalihe hrane i pića, te svakako kostim za kupanje.

Sicilijanski Grand Canyon

Slijedećih dana zaputili smo se prema Cava Grande del Cassibile. Na talijanskom Cava Grande znači veliki kanjon pa je tim imenom obilježeno nekoliko većih klanaca u Hiblejskim brdima. Kanjon rječice Cassibile turistički vodiči često nazivaju sicilijanskim Grand Canyonom. Iako po veličini zaostaje za svojim američkim uzorom, s njim se sigurno može mjeriti po ljepoti krajolika i uščuvanoj prirodi. Desetak kilometara riječnog toka i okolnog područja 1990. godine također je zaštićeno riserva naturale orientata, te i o njemu brine ista šumarija.

Strmi spust do rječice Cassibile, odnosno uspon pri povratku, odbija mnoge turiste koji bi mogli narušiti mir i spokojstvo u kanjonu. Mi smo bili odlučni u svojoj namjeri, a pogled na rječicu smaragdno zelene boje tristotinjak metara ispod nas samo je pojačao našu želju da se spustimo do nje.

Na visoravni povrh kanjona uređeno je parkiralište za automobile i ulaz u park. U maloj nadzornoj postaji zatražili su od nas osobne podatke, upoznali nas s pravilima ponašanja u parku i upozorili na vrijeme obaveznog povratka.

Od parkirališta staza se spušta u dugim i oštrim zavojima, a na strmim mjestima uklesane su stepenice. Silazili smo znojeći se od vrućine i maštali o rijeci koja se ljeskala duboko ispod nas. Često smo zastajkivali da otpijemo gutljaj vode i uživamo u vidicima. Kanjon je u gornjem dijelu prostran, a na njegovim padinama također je sačuvana velika prethistorijska nekropola. Na stijeni preko puta nas, na jarkom suncu jasno su se ocrtavali tamni obrisi grobnih komora. Najveća od njih je Grotta dei Briganti ili Hajdučka pećina. U ne tako davnoj prošlosti u njoj su se skrivali hajduci i razbojnici, a u nemirnim vremenima zaklanjalo se lokalno stanovništvo.

Najljepša kupališta Sicilije

Na dnu kanjona staza se račva na dva kraka, jedan vodi obalom uzvodno, a drugi nizvodno.
Krenuli smo stazom uzvodno do omanjih prirodnih bazena, obilježenih na karti talijanskom riječju laghetti. Na njima nije bilo nikoga osim nas. Zagnjurili smo se u najveći bazen i prepustili blaženom milovanju vode, a potom smo krenuli do kaskada koje nude «prirodni jacuzzi». Dugo smo uživali u spokojstvu ovog mjesta, dok ga nije prekinuo kliktaj usamljene grabljivice visoko iznad naših glava. Pogled na sat potjerao nas je iz vode. Do sumraka je trebalo napustiti park, a mi smo još željeli obići velike bazene nizvodno na rijeci.

Ti se bazeni lokalno nazivaju uruvi i odlikuju se nevjerojatnom tamnozelenom bojom vode. Duboki su do 15 metara i dovoljno prostrani da se u njima može ozbiljno plivati. Zbog svoje veličine, popularniji su od manjih laghetta, no ni ovdje nije bilo previše izletnika. Najviše je bilo djece koja su s ruba stijene skakala u vodu. Njihovi razdragani povici samo su doprinosili idiličnom ugođaju toplog rujanskog popodneva.

Mjesta na kojima se voda prelijeva u slapovima, kliska su i opasna, pa ih treba oprezno zaobići. O sigurnosti kupača brinuo se prijateljski raspoložen zaposlenik parka koji je šetkao naokolo.

Sa zadnjim zrakama sunca, teška srca napustili smo ovo čarobno mjesto. Parkiralište je bilo visoko iznad nas, udaljeno preko jednog sata hoda. Padinu je već prekrila sjena, no u zraku se još uvijek osjećala sparina. Na vrh smo stigli ponovno okupani, ovaj puta u vlastitom znoju. Predahnuli smo u maloj trattoriji pokraj ulaza u park i promatrali kako pod nama tonu u tamu obrisi Cava Grande, kanjona u kojemu se kriju najljepša kupališta Sicilije.
Kada i kako putovati

  •  
  • Na Siciliju se najbrže stiže avionom preko talijanskih zračnih luka, a automobilom se putuje preko juga Italije.
  •  
  • Iz luka Villa San Giovanni i Réggio di Calabria trajekti plove neprekidno preko Messinskog tjesnaca, a plovidba traje dvadesetak minuta. Iz Genove, Livorna i Napulja plove brodovi za Palermo.
  •  
  • Najbolje je krenuti na put u kasno proljeće ili ranu jesen. U ljetnim mjesecima otok preplave gomile turista, a vrućine mogu biti nepodnošljive.
  •  
  • Putovanje automobilom omogućit će vam da za relativno kratko vrijeme zavirite u mnoge skrivene kutke otoka do kojih nema javnog prijevoza, a ni turističke agencije ih ne nude u svojim programima.
Tekst i fotografije: Lara Černicki
lara.cernicki@zg.t-com.hr