Rječina

U dnu amfiteatra ispod strmih i visokih stijena brda Kičelja izvire Rječina, krška ljepotica po kojoj je grad Rijeka dobio ime. Njezine vode usjekle su usku dolinu koja se na više mjesta pretvara u dubok, neprohodan kanjon. Uz Rječinu vodi planinarski put kojim se može propješačiti od Banskih vrata na Lujzijani pa sve do izvora. Ako ne volite puno hodati, na nekoliko mjesta do rijeke se možete dovesti lokalnim cestama i prošetati dio po dio puta.

Od Donjeg Jelenja na zapadnom kraju Grobničkog polja odvaja se cesta koja vodi do Martinovog sela i dalje uzvodno do Kukuljana, posljednjeg sela uz gornji tok Rječine. Od Kukuljana do izvora Rječine treba poći pješice. Taj dio rijeke osobito je lijep. Voda brza preko kamenja obraslog mahovinom i paprati, uski rub naplavina uz korito obrastaju šume crne johe, a na iskrčenim mjestima prostiru se bujne livade, danas dobrim dijelom zapuštene i zarasle. Izvor Rječine jedno je od najvećih krških vrela u Hrvatskoj koje grad Rijeku opskrbljuje zdravom pitkom vodom već skoro cijelo stoljeće. Nažalost, osiguran je visokom žičanom ogradom koja znatiželjnicima dopušta samo navirivanje.

Druga cesta od Donjeg Jelenja vodi do zaselaka Lukeži gdje u Rječinu utječe Sušica. Ljeti je Sušica suha, no za vrijeme kiše nabuja i teče velikom snagom. U Lukežima se odvaja cesta za Lopaču koja Rječinu prelazi mostom kod Lucijinog vira. Voda je u njemu dovoljno duboka da ne presuši ni za najsušnijeg ljeta.
Odmah do Lukeža, na velikom zavoju Rječine, smjestio se zaselak Drastin. Od njega se može nastaviti pješice obalom nizvodno do akumulacijskog jezera Valići. Na njegovom gornjem kraju uređeno je kupalište koje nudi osvježenje onima koji ne vole gužvu na morskim plažama. Na donjem kraju jezera je selo Grohovo do kojega je napravljen pristupni put od mosta kod Pašca, pa se jezeru može prići i s nizvodne strane. Lagani prilaz do šljunčane obale rijeke i na ovo mjesto u ljetnim mjesecima privlači kupače iz okolice.
Nizvodno od mosta na Pašcu započinje najslikovitiji dio Rječine – dubok, strm i nevjerojatno uzak kanjon, mjestimice stisnut na svega nekoliko metara širine. Dijelom kanjona može se propješačiti kad u Rječini nema vode, no najuži i najstrmiji dijelovi posve su neprohodni.

S Lujzinske ceste u Orehovici u kanjon Rječine spušta se kolni put kojim se za desetak minuta hoda stiže do ruševina Matešićevog mlina. Malo dalje uz Lujzijanu nalazi se proširenje s vidikovcem i poučnom tablom. S njegovog ruba može se zaviriti u vrtoglavu dubinu kanjona. Za visokog vodostaja, njegovim dnom bijesno tutnji Rječina, provlačeći se između okomitih stijena nizom silovitih vodopada. U blizini vidikovca odvaja se nizbrdo stari kolnik koji vodi uzvodno prema impresivnim ostacima mlinova na Žaklju. Danas je neprohodan jer više nema mosta kojim se prelazilo na drugu stranu kanjona. Ipak, kada je korito Rječine suho, do starih mlinova može se dopješačiti dnom kanjona, puteljkom kroz gustu i mračnu šumu.

Tekst i fotografije: Lara Černicki

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *