Iz knjige Matije Mažuranića „Pogled u Bosnu, ili kratak put u onu krajinu, učinjen 1839- 40. po jednom domorodcu“ objavljene 1842. godine u Zagrebu.
Dana 31. listopada dođoh u Karlovac. Tamo sam gledao da idem na lađi do Jasenovca, ali tada su lađe samo dolazile uzvodno uz Kupu pak zato odlučih ići pješke do Siska. Bavio sam se u Karlovcu tri dana. Ljudi me naučiše kako ću drugim putem za dvije-tri štacije preče doći u Sisak nego velikom cestom. Rekoše, kad u selo Turanj dođem treba mi zakrenut na lijevo, pak od sela do sela putem do Petrinje.
Pođem iz Karlovca na 3. studenog, kod Turnja zakrenem na lijevo, dođem u neko selo i pitam, kud je prijeki put za Sisak? Tu mi svi kazaše da ne znaju što je to Sisak, ni na koju stranu svijeta leži. Nego kad sam već pošao tuda, nek onim tamo putem pođem u drugo selo. Može biti da će mi ondje tkogod kazati kuda je put u taj Sisak. Okrenem ja tim njihovim putem i dolazeći često na svakojaka raskrižja nemam koga da pitam, nego kud se pozna da više ljudi prolazi, onud i ja idem, misleći da to mora biti glavna žica. Tim mojim putem dođem posred šume, kolnici se raziđu na sve strane, a glavne žice nestade. Danas još nisam ništa okusio, osim što sam jutros pio rakije u Karlovcu, a sa sobom nisam ponio ni jedne žemljičke. Sunce se na nebu ne vidi vas dan, a rekao bih kao da se počelo mračiti. Požurim se nekim kolnikom koji mi se čini najravniji i dođem mu na kraj, ali eto već se sasvim smrkne. Mislim, kuda ću sad po noći bez puta? Drva ima dosta, ali na moju nesreću ne pušim lule pak nemam ni kresiva sa sobom da bih, načinivši oganj, gdjegod prenoćiti mogao. Mislim u sebi da treba svu noć hoditi, makar na bilo koju stranu. Jedino može biti da nagazim gdjegod na selo, a drugo, da ne ozebem ovu dugačku zimsku noć, sjedeći na jednom mjestu bez vatre.
Tako bludeći dođem na neki brežuljak. Otud opazim u daljini vatru koja mi se najedanput sakrije. Stanem pak gledam i vidim gdje mi se tri-četiri puta pokaže oganj i odmah ga opet nestane. Pomislim da to mora biti kuća kojoj vrata prema meni gledaju, a čeljad još nije pozaspala, nego vratare na dvor i s dvora pak se tako meni oganj kaže i sakriva. Uputim se ravno na ono mjesto preko svakojakih grabah i jamah. Jedva nađoh nekakvi put i dobro pazeći poradi tmine da ga ne izgubim, dođoh pred neku kuću. Čeljad još ne bješe zaspala. Otvore mi vrata i veselo me prime na konak. U toj kući žive dva oženjena brata, oba još mlada i bez djece. Ono malo što imadu u kući sve izgleda čisto i lijepo je postavljeno u red, a svih njih četvero obučeni su lijepo i čisto. Mene podvoriše s jednako seoskom ali čistom večerom, a poslije večere donesoše vina dosta. Pekli smo kukuruz i krumpir, tukli smo orahe, a grlo smo močili vinom. Razgovarasmo se dugo. Poslije mi snahe načiniše postelju od slame, metnuše dvije plahte i jednu ponjavu, a pod glavu jastuk.
Ujutro kad ustadosmo pokazaše mi put i ja pođoh dalje, ali zaman, kad su puti svi iskrižani, ne znam kuda ću. Hajde opet po starom, držeći se veće žice i tako pogodim opet – u šumu kao i jučer. Poradi velike kiše koja se je proteklih dana slila bješe posvuda blato, posvuda bara. Dođem do jednog starog i debelog hrasta pod kojim su valjda pastiri vatru gorjeli ter je u njem vatra izdubla kao jedan pristrešak gdje bi se čovjek mogao sačuvati kiše. Okolo ognjišta bile su dvije klade gdje su pastiri sijedjeli. Meni već bješe dosadilo po blatnoj šumi toliko gaziti. Sjednem tu jedan čas da se malo odmorim, torbu skinem s leđah pak stanem duboko zarezivati u pamet kako se drugi put prijekim putem otpravljati treba.
Kad sam se već odmorio i rovaš u glavi zabilježio, uzmem torbu pak pođem dalje. Sunce se na nebu ne vidi radi kišovita oblaka, zato ne znam idem li na istok ili na zapad jednako kao da je noć, jedino se ne trebam bojati da gdjegod ne slomim vrat. Negdje idem kolnikom, a negdje stazom, kako me gdje put nanese. Išao sam dobre četiri ure, pak dođem lijepo pod onaj hrast pod kojim sam danas počivao. Ne vjerujući ni sam sebi, gledam okolo, ali sva je prilika kao što bješe i danas, a na onom mjestu gdje sam sjedio, poznajem stope od mojih čizmah. Na tom istom mjestu treba sada rovaš još dublje zabilježiti kako se od sada na prijeki put upuštati treba.
Mislim u sebi, ovako mogu nedjelju dana okolo jedne iste šume obilaziti pak nikad u selo ne doći. Ali vidjeći da je blizu noć, požurim se na drugu stranu koliko sam bolje mogao. Vidim da moj put sve bolji i širi postaje, ali u to se već i smrkne. Do sada sam se uklanjao kud je manje blato, ali sada treba gaziti sredinom pa makar bilo blato do vrata. Po noći dođem do neke kuće u kojoj ima više čeljadi, ali je siromašnija nego ona na jučerašnjem konaku. Nego me svakako primiše veselo i podvoriše što su bolje mogli. Kazaše mi da se od sada više izgubiti neću, nego da ću lijepim putem od sela do sela sutra na ručak u Glinu. A inače, ako prijekim putem pođem, da neću još za dvije nedjelje stići u Sisak.
Ujutro dobro poranim, dođem u Glinu na ručak, iz Gline u Marinbrod na konak, a odande s nekim kočijašem u Sisak na 9. studenoga 1839.
