Automobilom po Rudolfini

Iz kratkog putopisa Milana Šenoe “Lujzinska i Rudolfinska cesta” objavljenog u izdanju Matice hrvatske u Strossmayer-kalendaru za 1912. godinu.

Bila je Velika subota prije jedno pet godina. Oko desete ure otišli smo iz Zagreba pa smo jedno pola sata prije podneva bili u Karlovcu. Ovdje se zaustavismo da dočekamo lijepo vrijeme jer je putovanje automobilom vrlo neugodno kad je ružno vrijeme. Čekali smo gotovo sat i pol kad se na zapadu počeše lomiti oblaci i pomoli se sunčana zraka. Spremismo se brzo pak udarismo kroz Dubovac Lujzinskom cestom obraslom starim platanama. Nad Jelsama se pokazalo vedro zapadno nebo, dakako na našu utjehu jer smo od Zagreba do Karlovca prilično pokisli. […]

Naš automobil pomicao se u krasnom tempu, a ja sam u jednakom tempu zaspao. Već smo se bili primaknuli Kraljevici kad me probudi prasak. To je bio jedan od stražnjih pneumatika pa je naša partija imala dobrih pola sata zakašnjenja jer je trebalo navlačiti novi pneumatik. Moj se prijatelj T. ljutio, ali mi se ipak od srca nasmijao.

Teškom mukom prebrodismo za kojih tričetvrt sata Crikvenicu pa zađosmo u lijep drvored od maslina što se proteže onamo od Selaca. Bilo je već davno prošlo podne i sunce je dobro pripeklo kad se zaustavismo u Novom. Šofera i automobil ostavismo u mjestu, a mi krenusmo k Slavulju. Prvo je naše pitanje bilo kakva je Rudolfinska cesta i može li se njome automobilom. Poznanici koje smo našli kod Slavulja rekoše nam da se o toj cesti doduše mnogo ne čuje, ali da oni misle da je u redu. Mi se time zadovoljismo pa uzesmo ručati.

Oko tri sata doveze se automobil i mi krenusmo. Cesta se isprva strmo diže do Podolja što je nad samim Novim, to jest do dvjesto metara. Krajina je gola i malo se ljudi vidi. Ne znam da li uopće nema ljudi, ili je tako samo na Uskršnji ponedjeljak. Lagano se dignusmo do naselja Lupoglave što se diže nad Ledenicama. Mrke ruševine ledeničke bile su u jednakoj visini s nama. Na naše najveće čudo, u Lupoglavi nađosmo zatvorenu maltu, a kad zapitasmo ljude koji su se ondje zatekli, odgovore nam da je cesta na jednom mjestu neprolazna jer se ruši. To nas je vrlo iznenadilo jer u Novom o tom nisu ništa znali, ali ipak otvorismo stup što je bio spušten preko ceste pa uzesmo dalje lagano voziti.

Jedno dvadeset minuta dobro smo vozili kad se najednom upravo nasred ceste ukaže ponikva duga možda deset metara, a duboka koja četiri. Cestom se nije moglo. Srećom je teren na tom mjestu slaboga nagiba pa smo idući oprezno mogli obići ponikvu.

Cesta se udaljuje od mora, ali uvijek krajem u kojem je poraslo malo zelenila, a nikakva šuma. Još se vidjelo nešto od Maltempa pa i otok Krk, a prema jugoistoku jasno se prikazivao Velebit sa svojih tisuću malih vrščića. Cesta se počela uzdizati i mi zađosmo u nisku šumu. Kao na Velebitu, i ovdje se mogu zapaziti dvije stvari. Što više od mora, to više zelenila, tako da čovjek ima čudan prizor pred sobom: uz more je sve golo i kameno, a po vrhovima sve zeleno. I drugo, najviši vrhovi stoje na terasi pa vidik opseže dijelove te terase, a onda odmah vrlo udaljene strane. Zato i nema osobita pogleda s velebitskih vrhunaca, a ni s Banskih vrata kojima smo se mi sada približavali. Naš automobil uspinjao se oštrim serpentinama dok napokon ne dođe do visine od 1033 metra. To su Banska vrata, najviša točka na cesti od Ogulina do Novoga

Sada je trebalo dalje nizbrdicom. Za put od kojih 10 km potrošili smo nešto preko pola sata. Kako je cesta osamljena i rijetko ima prometa, mislili smo da ćemo pod sumrak negdje oko sedme ure biti u Ogulinu. Šofer je bio dobar, a automobil je slušao. Tako se mi otputismo nizbrdo. Minusmo šumarsku kuću Mošunje pa zađosmo serpentinama na jugoistok. Negdje oko 950 m visine cesta je bila lijepa i sve je išlo od ruke, kad na jednom zaokretu iza Stalka, gdje smo vidjeli kako šumski radnici tovare piljenice, automobil se zaleti u snijeg. Pokraj ceste bilo ga je do četiri metra visine, a na cesti do metar i pol. Koliko su nam oči dosizale, svuda jednako snijeg po cesti. Čitav prednji dio automobila tako reći je zaronio u bijelu masu prekrivenu smrznutim ledom. Prijatelj T. sâm je uzeo u ruke automobil i odmaknuo ga za jedno dvadeset koračaja. Automobil se još jednom zaleti svom silom, ali dođe samo za po metra dalje. Siđosmo. Uprli smo sva trojica ne bismo li nekako krenuli naprijed, ali ni s mjesta. U to se na naše najveće čudo pojave iz šume oni radnici. Bilo ih je jedno pet koji dođoše noseći velike i široke piljenice.
„Mi smo znali da ovdje nećete moći dalje. Ovo ne vrijedi otkapati jer mi drva s ove strane vozimo u Novi, a oni što ondje prijeko sijeku voze u Ogulin. Tako baš ovim komadom ceste ne prolaze kola pa ga i ne čistimo.“

Postaviše piljenice najprije pod prednje kotače, onda drugi par, pa cijeli stroj potisnuše tako da su prednji kotači stajali na prvom paru piljenica, a stražnji na drugom. Potom porinuše prednje kotače na novi par piljenica, a onaj posljednji par spremiše naprijed pa smo tako na tri para piljenica više od četvrt kilometra turali automobil, gdjekad po snijegu na kojem se bila primila oštra kora, a gdjekad su nam piljenice propadale pa se snijeg morao čistiti. Svršili smo posao oko sedam sati.

Već je dobro bilo okasnilo kad smo minuli javorničke serpentine i došli u Jasenik. Morali smo nastaviti dok se bar još nešto vidjelo jer cesta do Ogulina jako zavija. Kad smo došli do Tisovca bilo se već posve snoćilo, tek su se razabirala mrka stabla. Šofer bio je zapalio četiri svjetiljke koje su pružale svjetlo na deset metara. Na jednom zavoju kod Tisovca zakoči automobil tako da smo malone iz njega popadali. Upopreko ceste radnici su bili ostavili ogromni balvan pa smo ga mi sada morali dizati i prenijeti u grabu. Time smo izgubili dobrih pola sata. Bilo je deset sati kad smo u dolini opazili svjetla, a pored nas na lijevu ruku dignuo se ogromni Klek. Zađosmo umorni u Ogulin.

Željeznicom u Nahičevan

Iz knjige Svena Hedina “Kopnom u Indiju”objavljene u hrvatskom prijevodu u Zagrebu 1926. godine

Troja nova kola s novim konjima dopremiše me od turske granice izvrsnim zidanim drumom do željezničke stanice Ečmiadzin, gdje sam pohodio samostan istog imena i svetišta Armenaca. Odavde je polazio vlak tri puta tjedno prema Nahičevanu koji je imao biti moj najbliži putni cilj.

Sat prije polaska vlaka bio sam na željezničkoj stanici, no glavar stanice došao je, malo nakresan, tek u zadnji čas i ustručavao se otpremiti i moju prtljagu. Na moje pritužbe odgovorio je tako da je dao znak za polazak. No, jedan sat kasnije išao je istim smjerom teretni vlak. Podmitio sam nekog činovnika na stanici pa mi je pošlo za rukom da tim vlakom dođem do mjesta Uluhanlu, odakle sam drugog jutra trebao imati priključak prema Nahičevanu.

Glavar stanice Uluhanlu, neki kavkaski bandit, spremno mi je kao konačište prepustio željeznički vagon drugog razreda, ali za moju prtljagu nije htio preuzeti odgovornost jer se ovdje običaje krasti sve što nije čvrsto prikovano. Neki ruski i gruzinski radnici izjavili su se spremnima da za obilatu napojnicu zaklone moju prtljagu u svojim vlastitim stanovima. Ruski kondukter poveo me zatim do mog odjeljenja koje je bilo staro, zamazano, pljesnivo i, kako mi je odmah rekao, puno stjenica. Savjetovao mi je da se iznutra zaključam jer ovdje nitko nije siguran, mada žandari čuvaju vagone na tračnicama. Baš sinoć, dok su stražari pili čaj, neki nitkovi provalili su kroz prozor u jedan vagon i ukrali blagajnu u kojoj je, na sreću, bilo samo sedamdeset rubalja.

Uredio sam se kako se dalo, čitao neko vrijeme uz lojanicu koja se dimila i potom zaspao. Više puta probudio me laki topot koraka pokraj vagona i ispod njega, a jednom se netko oprezno popeo na stražnju platformu. Oko ponoći unišla su k meni još dva putnika i isto se tako udobno smjestila. S noćnim počinkom je, dakle, bilo slabo i čim je počeo svitati dan, pohrlio sam na zrak.

Malo pomalo skupili su se u masama Armenci, Tatari i Kavkažani koji su isto tako htjeli putovati u Nahičevan i predati svoju prtljagu za onamo. Nova novcata novčanica od deset rubalja, čije spasonosno djelovanje u Ečmiadzinu još nisam znao pravo cijeniti, izbavila me od toga da se usred te šarolike seobe naroda moram gurati oko predavališta prtljage. To je, uostalom, bio jedan stol pod vedrim nebom. Dva čovjeka prihvatila su moju prtljagu, a kad sam se uvjerio da je ona dobro spremljena na teretnom vagonu i da je vagon zatvoren pomičnim vratima i željeznom pritegačom, povukao sam se opet u svoje odjeljenje.

Ali, moja nada da ću ostati sam nije se nipošto ispunila. Najprije je moj drug u nevolji bio neki ruski inženjer, a potom se naše odjeljenje napunilo Armencima koji su imali žene i djecu. Kad je vlak jedan sat poslije propisanog vremena napokon krenuo, vagon je bio sasvim nakrcan bez obzira na najnužniju udobnost. Prugu za Nahičevan imala je država preuzeti istom za dvije godine, međutim su je sadašnji vlasnici na najbesramniji način izrabljivali. Vagoni su bili stari, grozni ormari koji su se drugdje pokazali neupotrebljivima. Čistili su se tek kad bi gomila nečisti počela ometati promet, a uz to cijene nisu bile nipošto jeftine.

U mojem najbližem društvu bile su četiri žene: jedna stara koja se udobno smjestila na kojekakvim svežnjima; druga teško bolesna, zamotana u pokrivače i jastuke, bez sumnje pune neugodnih stanovnika; treća, više nego omašna, a k tome i užasno nečista, s mrvicama kruha u brčićima; napokon, jedna mlada žena s troje djece i četvrtim na grudima. Djeca su se penjala po kupovima prtljage i naganjala se poput mačića. Loše cigarete što su tinjale u ustima zamazanih klipana nisu baš popravljale zrak, a kad su izvadili svoje jelo i nakon zajutarka opet zapušili, osjetili su i sami Armenci potrebu da udahnu malo svježeg zraka pa su otvorili vrata prema platformi koja je također bila prenatrpana. Mlada majka kraj mene ponudila mi je grožđa, a meni je vrijeme prolazilo u igri s djecom. Putnici su jedan za drugim zadrijemali. Debela matrona hrkala je u svojem kutu širom otvorenih usta, a bradati muškarci naslanjali su se jedan na drugoga ili su jednostavno polagali glavu u krilo svojega susjeda.

Tako je to išlo od jedne do druge stanice, čas kroz stepe, čas kroz neplodne pustoši. Rijetko bi se pokazao koji grm, a drveća je bilo samo pokraj sela. Na jugu je pojas vegetacije označavao obale rijeke Araksa, boje krajine sve više su se rasplinjavale, a Ararat se gubio u magli. Dim parne lokomotive bio je zagušljiv. Nakon ručka, od kojeg su otpaci još više povećali nečistoću na podu, suputnici su se opet dali na kratko spavanje. Zatim je ponovo započela muka s pušenjem. Djeca su bila umorna i zlovoljna i čeznula su za kućom. Sunce je zapadalo i sumrak se širio preko stepe, ali prije nego se smračilo, vlak je stigao u Nahičevan.

Pješice u Sisak

Iz knjige Matije Mažuranića „Pogled u Bosnu, ili kratak put u onu krajinu, učinjen 1839- 40. po jednom domorodcu“ objavljene 1842. godine u Zagrebu.

Dana 31. listopada dođoh u Karlovac. Tamo sam gledao da idem na lađi do Jasenovca, ali tada su lađe samo dolazile uzvodno uz Kupu pak zato odlučih ići pješke do Siska. Bavio sam se u Karlovcu tri dana. Ljudi me naučiše kako ću drugim putem za dvije-tri štacije preče doći u Sisak nego velikom cestom. Rekoše, kad u selo Turanj dođem treba mi zakrenut na lijevo, pak od sela do sela putem do Petrinje.

Pođem iz Karlovca na 3. studenog, kod Turnja zakrenem na lijevo, dođem u neko selo i pitam, kud je prijeki put za Sisak? Tu mi svi kazaše da ne znaju što je to Sisak, ni na koju stranu svijeta leži. Nego kad sam već pošao tuda, nek onim tamo putem pođem u drugo selo. Može biti da će mi ondje tkogod kazati kuda je put u taj Sisak. Okrenem ja tim njihovim putem i dolazeći često na svakojaka raskrižja nemam koga da pitam, nego kud se pozna da više ljudi prolazi, onud i ja idem, misleći da to mora biti glavna žica. Tim mojim putem dođem posred šume, kolnici se raziđu na sve strane, a glavne žice nestade. Danas još nisam ništa okusio, osim što sam jutros pio rakije u Karlovcu, a sa sobom nisam ponio ni jedne žemljičke. Sunce se na nebu ne vidi vas dan, a rekao bih kao da se počelo mračiti. Požurim se nekim kolnikom koji mi se čini najravniji i dođem mu na kraj, ali eto već se sasvim smrkne. Mislim, kuda ću sad po noći bez puta? Drva ima dosta, ali na moju nesreću ne pušim lule pak nemam ni kresiva sa sobom da bih, načinivši oganj, gdjegod prenoćiti mogao. Mislim u sebi da treba svu noć hoditi, makar na bilo koju stranu. Jedino može biti da nagazim gdjegod na selo, a drugo, da ne ozebem ovu dugačku zimsku noć, sjedeći na jednom mjestu bez vatre.

Tako bludeći dođem na neki brežuljak. Otud opazim u daljini vatru koja mi se najedanput sakrije. Stanem pak gledam i vidim gdje mi se tri-četiri puta pokaže oganj i odmah ga opet nestane. Pomislim da to mora biti kuća kojoj vrata prema meni gledaju, a čeljad još nije pozaspala, nego vratare na dvor i s dvora pak se tako meni oganj kaže i sakriva. Uputim se ravno na ono mjesto preko svakojakih grabah i jamah. Jedva nađoh nekakvi put i dobro pazeći poradi tmine da ga ne izgubim, dođoh pred neku kuću. Čeljad još ne bješe zaspala. Otvore mi vrata i veselo me prime na konak. U toj kući žive dva oženjena brata, oba još mlada i bez djece. Ono malo što imadu u kući sve izgleda čisto i lijepo je postavljeno u red, a svih njih četvero obučeni su lijepo i čisto. Mene podvoriše s jednako seoskom ali čistom večerom, a poslije večere donesoše vina dosta. Pekli smo kukuruz i krumpir, tukli smo orahe, a grlo smo močili vinom. Razgovarasmo se dugo. Poslije mi snahe načiniše postelju od slame, metnuše dvije plahte i jednu ponjavu, a pod glavu jastuk.

Ujutro kad ustadosmo pokazaše mi put i ja pođoh dalje, ali zaman, kad su puti svi iskrižani, ne znam kuda ću. Hajde opet po starom, držeći se veće žice i tako pogodim opet – u šumu kao i jučer. Poradi velike kiše koja se je proteklih dana slila bješe posvuda blato, posvuda bara. Dođem do jednog starog i debelog hrasta pod kojim su valjda pastiri vatru gorjeli ter je u njem vatra izdubla kao jedan pristrešak gdje bi se čovjek mogao sačuvati kiše. Okolo ognjišta bile su dvije klade gdje su pastiri sijedjeli. Meni već bješe dosadilo po blatnoj šumi toliko gaziti. Sjednem tu jedan čas da se malo odmorim, torbu skinem s leđah pak stanem duboko zarezivati u pamet kako se drugi put prijekim putem otpravljati treba.

Kad sam se već odmorio i rovaš u glavi zabilježio, uzmem torbu pak pođem dalje. Sunce se na nebu ne vidi radi kišovita oblaka, zato ne znam idem li na istok ili na zapad jednako kao da je noć, jedino se ne trebam bojati da gdjegod ne slomim vrat. Negdje idem kolnikom, a negdje stazom, kako me gdje put nanese. Išao sam dobre četiri ure, pak dođem lijepo pod onaj hrast pod kojim sam danas počivao. Ne vjerujući ni sam sebi, gledam okolo, ali sva je prilika kao što bješe i danas, a na onom mjestu gdje sam sjedio, poznajem stope od mojih čizmah. Na tom istom mjestu treba sada rovaš još dublje zabilježiti kako se od sada na prijeki put upuštati treba.

Mislim u sebi, ovako mogu nedjelju dana okolo jedne iste šume obilaziti pak nikad u selo ne doći. Ali vidjeći da je blizu noć, požurim se na drugu stranu koliko sam bolje mogao. Vidim da moj put sve bolji i širi postaje, ali u to se već i smrkne. Do sada sam se uklanjao kud je manje blato, ali sada treba gaziti sredinom pa makar bilo blato do vrata. Po noći dođem do neke kuće u kojoj ima više čeljadi, ali je siromašnija nego ona na jučerašnjem konaku. Nego me svakako primiše veselo i podvoriše što su bolje mogli. Kazaše mi da se od sada više izgubiti neću, nego da ću lijepim putem od sela do sela sutra na ručak u Glinu. A inače, ako prijekim putem pođem, da neću još za dvije nedjelje stići u Sisak.

Ujutro dobro poranim, dođem u Glinu na ručak, iz Gline u Marinbrod na konak, a odande s nekim kočijašem u Sisak na 9. studenoga 1839.

Poštanska kočija

(iz knjige Raphaela Pumpellyja “Preko Amerike i Azije: bilješke o petogodišnjem putovanju oko svijeta”, objavljene 1870. godine u New Yorku)

Ujesen 1860. stigao sam do zapadnog kraja željeznice u Missouriju, čime sam dovršio prvi i, što se trajanja tiče, najkraći dio mojeg putovanja čiji završetak nisam ni pokušavao predvidjeti. Moje neposredno odredište bili su rudnici srebra Santa Rita u Arizoni čije sam vođenje trebao preuzeti na godinu dana kao rudarski inženjer pod upravom mjesnog nadstojnika.

Nakon što sam osigurao mjesto na stražnjem sjedalu poštanske kočije, iščekivao sam bez veće bojazni neprekidno danonoćno šesnaestodnevno putovanje. No, dolazak neke žene i njezinog brata raspršili su već na samom početku moju nadu da će putovanje biti lako, prinudivši me da zauzmem mjesto na prednjem sjedalu gdje sam, leđima okrenut prema konjima, počeo nazirati nadolazeće neudobnosti. Kočija je imala tri sjedala na kojima je sjedilo devet putnika. Putnici na prednjem i srednjem sjedalu bili su okrenuti jedni prema drugima pa je tih šestoro ljudi moralo ispreplesti koljena. Budući da je unutra bilo mjesta za samo deset od dvanaest nogu, svaku stranu kočije krasilo je po jedno stopalo, čas klateći se kraj kotača, čas uzalud tržeći neki oslonac. Zbog neobično teške pošte u prtljažniku koja je opterećivala stražnji kraj kočije, mi koji smo sjedili na prednjem sjedalu bili smo stalno nagnuti prema naprijed. Zbog toga se nismo mogli nasloniti leđima pa nismo mogli ni pomišljati na bilo kakav odmor.

Moji neposredni susjedi bili su neki dugajlija iz Missourija, njegova supruga i dvije mlade kćeri. Ta obitelj bila je uzrokom velikog dijela neudobnosti putovanja. On je bio nasilnik s granice, naoružan revolverom, nožem i puškom. Ona, prava babuskara, neprestano je odurno žvakala burmut, ispunjavajući njime zrak i prosipajući ga po svojoj odjeći. Djevojčice je danima mučila morska bolest, pri čemu nisu imale nikakvog obzira prema odjeći svojih susjeda. Te okolnosti nisu baš obećavale udobno putovanje koje bi i u najboljem slučaju moralo biti dosadno i teško.

Put nas je nekoliko dana vodio kroz gole i nezanimljive dijelove Missourija i Arkansasa, no kada smo ušli u indijanski teritorij i plodnu dolinu Crvene rijeke, krajolik se promijenio kao da smo dospjeli u neki od rajeva na zemlji. Doista, jedan od prizora kojeg se još uvijek jasno sjećam obuhvaćao je prekrasan i vrlo prostran prirodni park.
Kada smo iznenada stigli do ruba visokog i strmog obronka, shvatili smo da smo putovali po visoravni dok je pod nama ležala duboka i široko erodirana dolina čije su udaljene rubove obilježavali daleki plavi brežuljci. Njezino široko i ravno dno prekrivao je tamnozeleni tepih travnjaka, prošaran u razmacima od po nekoliko milja šumarcima živo obojenog drveća. To djelo prirode bilo je puno ljepše od najljepšeg engleskog parka jer je za njegovo dotjerivanje priroda utrošila više stoljeća no što je plemić utrošio godina.

Indijanci obrađuju samo dio plodne zemlje rezervirane za njih. Iako su pokušaji da se ta plemena uzdignu prilično uspješni, konačni ishod eksperimenta još nipošto nije siguran. Posjedovanje crnačkog roblja među Indijancima neizbježno je popraćeno još većim zlima nego korištenje takve radne snage među bjelačkim stanovništvom.

Prije dolaska u Fort Smith, svi muški putnici ostali su bez šešira pa je najveći dio vremena predviđenog za doručak u tom gradu iskorišten za nabavku novih pokrivala za glavu. Pokazalo se, međutim, da je taj trošak bio beskoristan jer smo za manje od dva dana opet svi bili gologlavi. Budući da se to događa putnicima svake kočije, procijenili smo da putnici godišnje izgube najmanje tisuću petsto šešira na korist usputnog stanovništva.

Nakon što smo prešli rijeku Arkansas i putovali dva ili tri dana kultiviranim krajem sjeveroistočnog Teksasa, stigli smo malo pomalo do posljednjih naseljenih mjesta. Sve malobrojnije rijeke bile su sve dublje usječene u tlo. Valovitu preriju obraslu travom zamijenila je suha i kamenita ravnica, a sve brojniji kaktusi i juke upozoravali su nas da se približavamo velikoj američkoj pustinji. Ubrzo pošto smo ušli u to područje, jednog jutra prenuo nas je iz dubokog sna topot skupine jahača u punom galopu i zapovijed kočijašu da stane. Bila je to grupa muškaraca grubog izgleda za koje smo pomislili da su razbojnici, no njihov predvodnik rekao nam je da su „regulatori“ u potrazi za čovjekom koji je dan ranije počinio ubojstvo u gradiću kroz koji smo prošli.

„To je neki plavooki riđobradi dugajlija“, reče predvodnik, „pa ako je tu unutra s vama, stranče, ne trebate ga više vozati sa sobom jer je grana stabla mesquita dovoljno čvrsta za njegov vrat“. Budući da sam visok i imam plave oči i riđu bradu, nisam se osjećao baš posve opušteno sve dok nas ta skupina nije napustila u uvjerenju da predmet njihove potrage nije u kočiji.

Monotoniju puta kroz pustinju donekle su oživljavale goleme republike (kako ih obično zovu) prerijskih svizaca. Ravnice u kojima žive te životinje prekrivene su niskim gomilama podignutim nad ulazima u jazbine i međusobno razmaknutim samo nekoliko metara. Životinje bi nestale kada bismo im se primakli, no podalje pred nama i s obje strane mogle su se vidjeti tisuće svizaca kako čuče na vrhovima svojih gomila i promatraju nas s izrazitom znatiželjom. Kad bismo došli bliže, jedan za drugim skakali su naglavce u svoje jazbine i, migoljeći na trenutak svojim debelim tijelima, nestajali s vidika. Poneka dostojanstvena sova sjedeći na otvoru jazbine ili čegrtuša grijući se na suncu pri ulazu svjedočile su da u tim nastambama žive neki drugi stanovnici, a ne oni koji su ih izgradili. Teško je zamisliti veću golet i pustoš od južnog dijela Llano Estacada između rijeka Brazos i Pecos.U toj pustinji koja leži na visini od oko 4500 stopa nad morem ne mogu opstati nikakve druge biljke ni životinje osim ponekog kaktusa, čegrtuša i guštera. Vijugajući duž južne granice tog prostora, naš put se držao ruba zemlje Komanča.
Tu smo neprestano bili izloženi napadima tog divljeg plemena koje je uporno odbijalo biti pripitomljeno, kao što je uobičajeno, ugovorima i darovima. Ozbiljno su pustošili duž rute i ubili čuvare nekoliko postaja. Zbog toga smo se s priličnim strahom približavali palisadama utvrđenih postaja, ne znajući hoćemo li u njima naći čuvare i konje. Noću se na tom dijelu puta nisu koristila svjetla pa smo bili izloženi dodatnoj opasnosti da slomimo vratove prilikom prevrtanja.

Umor od neprekidnog danonoćnog putovanja u tijesnoj kočiji i u vrlo neudobnim položajima postajao je sve očitiji kod svih putnika, dovodeći ih do stanja koje je graničilo s ludilom. Takvo stanje bilo je pojačano neprestanim strahom zbog opasnosti od Komanča. Svaki trzaj kočije – zapravo, što god bi putnika prenulo iz drijemeža – u trenu bi se preuveličalo u napad, pri čemu bi se u najbližem suputniku umjesto prijatelja prepoznalo Indijanca. Kod nekih se ta privremena manija toliko razvila da ih se zbog njihove vlastite sigurnosti i sigurnosti suputnika moralo ostaviti u najbližoj postaji, gdje ih je spavanje obično okrijepilo do dolaska iduće kočije za tjedan dana. Događalo se da bi putnici u takvom stanju iskočili iz kočije, odlutali u pustinju i umrli od gladi.

Krajolik je postao raznolikiji nakon što smo prešli rijeku Pecos. Put je vodio širokim ravnicama prema kojima se teren blago spuštao od nazubljenih, stijenama okruženih vrhova. Odatle smo s udaljenosti od stotinu milja mogli vidjeti veličanstvene obrise planina Guadalupe nalik kulama i bedemima velike tvrđave koja je još više otežavala pristup prostranim pustošima dalje na sjeveru i istoku.

Po tvrdoj podlozi koja u ovom kraju posvuda čini prirodni put često smo putovali velikom brzinom i sa samo napola uvježbanom zapregom. U nekoliko postaja bilo je u kočiju upregnuto šest divljih konja povezanih očiju. Kada je sve bilo spremno, povezi su uklonjeni na znak kočijaša i životinje su jurnule nekontroliranom brzinom, ne usporavajući sve do sljedeće postaje koja je obično bila udaljena dvanaest milja. Kočijaš u takvim slučajevima više nije imao kontrolu nad svojim životinjama, osim što ih je usmjeravao. Bilo je posve izvan njegove moći da ih zaustavi ili barem uspori. Zaplašeni konji gotovo su letjeli nad tlom i nisu se zaustavljali sve dok, iscrpljeni, ne bi pristigli do iduće postaje. Samo savršena sabranost kočijaša mogla je spriječiti nesreće. Čak ni to nije uvijek bilo dovoljno, sudeći po jednoj kočiji koju smo susreli, a u kojoj je svaki putnik imao glavu omotanu zavojem ili ruku u povezu oko vrata.

Nadali smo se da ćemo u El Pasu pronaći veću kočiju. Pošto smo se u tome razočarali, zauzeo sam vanjsko mjesto između kočijaša i konduktera. Bio sam napola u deliriju zbog nespavanja pa sam nakon samo nekoliko milja skoro izbacio kočijaša sa sjedala, prenuvši se iznenada iz sna.
Rekli su mi da zbog sigurnosti putnika moram ostati budan. To se moglo postići samo tako da me moji susjedi neprestano lupaju laktovima u rebra. Moj delirij se pogoršao na putu od Rio Grande do Tucsona, a jedina stvar koje se uopće sjećam s tog dijela rute je prizor velikog broja indijanskih logorskih vatri na prijevoju Apache. Sljedeće čega se sjećam je da me probudio pucanj pištolja i da sam došao k svijesti u prepunoj sobi u kojoj se dvadesetak ili više ljudi svađalo za kockarskim stolom. Stigao sam u Tucson i bacio se na pod prve prostorije u koju sam uspio ući. Dvanaest sati dubokog sna posve je okrijepilo moj duh i tijelo.

Preveo i priredio: Stašo Forenbaher

Josipov most na Braču

Na zapadnom dijelu otoka Brača, nad divljim i dubokim Velikim dolcem stoji impozantan kameni most. Neobična je njegova pojava na otoku bez ijednog stalnog vodotoka, a njegova prošlost obilježena je zanimljivom pričom.

Potkraj 19. stoljeća zaredali su na Braču «strašni povodnji» koji su uništili vinograde, razlokali ceste, porušili mostove i poplavili kuće. Jedno takvo razorno nevrijeme pogodilo je 1897. godine zapadni dio otoka. Nakon obilne kiše, jarugom Veli dolac koja se iz unutrašnjosti spušta do Vičje luke, potekla je snažna bujica pretvorivši suhu prodolinu u riječno korito. Podivljala voda valjala je iščupana stabla i veliko kamenje i sa sobom odnijela stari most koji se nalazio na glavnom poprečnom putu od Milne preko Ložišća i Mirca do Supetra. Austrijske vlasti odmah su započele gradnju novog mosta. Bio je veći i ljepši od starog, s velikim kamenim svodom preko duboke jaruge. Dovršen je u jubilarnoj, pedesetoj godini vladavine cara Franje Josipa pa ga otočani nazivaju Josipovim mostom. O nemilom događaju svjedoči natpis uklesan na kamenoj ploči nad svodom: „Ovaj most, užasnim povodnjom god 1897 srušen, na državnim troškovim sagrađen bi u 50 godišnjici vladanja njegova apostolskog veličanstva cara i kralja Frane Josipa I, javnom prometu god 1898 otvoren.“

Nanese li vas put na Brač, svakako ga posjetite. Kraći i lakši prilaz vodi iz središta Ložišća (1,5 km). Nakon dvadesetak minuta ugodne šetnje kroz maslinike, makadamska cesta spušta se u dva velika zavoja prema dnu jaruge i mostu preko nje. Nešto dulji put iz Sutivana (6,2 km) idealan je za vožnju biciklom. Krenite ulicom Radovana Vidovića do glavne ceste i nastavite ravno preko nje. Asfalt ubrzo prestaje i nastavlja se makadam. U početku pratite oznake za Ložišća, a nakon nekog vremena pojaviti će se i putokaz za most Franje Josipa. Put prolazi između suhozida i maslinika, uz kamenu kapelicu sv. Spiridona, postepeno se diže do vrha zaravni na kojoj stoji slikovita stara crkvica Gospe od Stomorice i odatle se spušta do mosta. Želite li snimiti dobru fotografiju, a nemate dron, popnite se na stjenoviti bok jaruge desno od mosta – pogled je odličan!

Tekst i fotografije: Lara Černicki

Sopotski slap

Prostranstva Žumberačke gore divlja su i lijepa, a osobitu čar daje im bogatstvo vode. Na gorskim visoravnima izviru potoci i potočići, stvarajući brojne brzake, virove i slapove. Najviši, najpoznatiji i izletnicima najomiljeniji je Sopotski slap. Nalazi se nedaleko Sošica, na jednom od izvorišnih krakova rječice Kupčine ispod Sopotskih planina. Njegova se voda ruši niz četrdesetak metara visoku stijenu, prelijevajući se preko nekoliko kaskada.

U podnožju slapa nalazi se stari ruševni mlin koji već odavna ne radi. U Hrvatskom planinaru iz 1928. godine možemo sa sjetom pročitati kako su se gladni i umorni planinari nakon višesatnog pješačenja u njemu okrijepili kukuruznim kruhom, zalivši ga hladnom vodom iz potoka. Romantike od prije sto godina je nestalo, na zadovoljstvo malim stvarima smo zaboravili ali zato se danas gotovo do samog slapa možete dovesti autom. Iz Sošica krenite uskom asfaltnom cestom, prođite kroz selo Sopote i nakon 3 km, kod putokaza za slap parkirajte auto pa nastavite pješice kolnim putem do napuštenog mlina. Uz slap se uspinje atraktivna i uzbudljiva staza, no prilično je strma, a nakon kiše može biti kliska i opasna.

Planinarski do na Vodicama

Ako se ne želite mučiti penjanjem po strmini, do vrha slapa prošećite laganim i ugodnim putem koji se odvaja od asfaltne ceste kod kapelice iza sela Sopota. Proći ćete uz crkvu na malom groblju i kroz bujne nasade vrijeska doći do drvenog mosta, postavljenog iznad slapa. Od njega se put nastavlja blago uspinjati šumom, prateći potok do njegovog izvora u dubokoj guduri. Nakon izvora slijedi kratak i nešto strmiji uspon do planinarske kuće na Vodicama koja je otvorena vikendom od proljeća do jeseni i opskrbljena pićem. Naiđete li na zatvorena vrata, prisjetite se planinara prije stotinu godina i s užitkom se napijte svježe planinske vode na izvoru pokraj doma. Ako imate viška energije pješačenje možete nastaviti do Svete Gere (2,5 h), najvišeg vrha Žumberka na granici sa Slovenijom ili do valovite visoravni Ječmišta (1,5 h). U svakom slučaju zavrućih ljetnih dana nemojte žuriti kući jer na Vodicama je za desetak stupnjeva hladnije nego u vašim gradskim domovima.

Tekst i fotografije: Lara Černicki

Žbevnica

Velika prostranstva i očuvana priroda brdovite Ćićarije nude neiscrpne mogućnosti za kretanje i uživanje u raznolikim krajolicima. Ćićariju možete posjetiti u svako godišnje doba, no najljepše vrijeme za izlete je kasno proljeće kada je najbogatija cvijećem. Svi ćićarijski vrhovi su visoki, mnogi preko tisuću metara, no usponi donjih su relativno kratki, laki i dobro označeni. Oni koji su prokrstarili Ćićarijom uzduž i poprijeko vjerojatno će se složiti da je Žbevnica najljepše brdo koje svakako treba posjetiti.

Javnog prijevoza na Ćićariji nema, stoga u Buzetu napunite spremnik svog automobila i odvezite se do sela koje se punim imenom zove Brest pod Žbevnicom kako bi se razlikovao od Bresta pod Učkom. Želite li malo više protegnuti noge, kod korita s vodom ostavite auto i krenite označenom stazom prema strmoj i šumovitoj padini Žbevnice. Za pola sata stižete do planinarske kuće u borovoj šumi. Ako nije otvorena, sjednite na klupu ispred nje, predahnite i uživajte u tišini. Pješačenje si možete malo skratiti ako autom produžite otprilike još jedan kilometar do zavoja na kojemu se lijevo odvaja makadamski kolnik. Njime ćete do planinarske kuće stići za petnaestak minuta laganog hoda. Od kuće do vrha možete odabrati težu varijantu ravno uzbrdo dok nešto duži i laganiji put nastavlja ravno dalje makadamom koji se ubrzo pretvara u stazu. Ona će vas dovesti na otvorene prostrane livade koje su podjednako privlačne i ljeti i zimi, pod uvjetom da ne puše bura.

Hrbat Žbevnice obrastao je bujnom travom koja se nekada kosila i sušila za zimu. Nakon košnje na livadama su pasle još stotine grla goveda, a potom tisuće ovaca sve do kasne jeseni. Košnje i ispaše nema već skoro pola stoljeća pa je trava nabujala i po njoj se hoda kao po vuni. Nastavite hrptom još dvadesetak minuta do vrha visokog 1014 metara. Žbevnica je istaknuto brdo i s nje se vidi cijela Istra kao na dlanu, a za vedrih dana vidici se pružaju do Osorščice na Lošinju, Risnjaka i Snježnika u Gorskom kotaru, slovenskog Snežnika, Kamniških i Julijskih Alpa te talijanskih Dolomita u daljini.

Tekst i fotografije: Lara Černicki

Špičasti vrh

Pitomi krajolici oko Brod Moravica u Gorskom kotaru idealni su za ljubitelje ugodnih i laganih šetnji ili vožnji biciklom. U zaselcima su očuvane tradicionalne kuće građene od kamena i drva, s malim prozorima i krovovima nekoć prekrivenih šindrom. Nad njima se uzdižu crkveni tornjevi, a na raskrižjima bdiju drvena raspela stara stotinjak i više godina. Seoskim i šumskim putevima danas prolaze planinarske staze koje vode do atraktivnih vidikovaca visoko nad dolinom Kupe. Jedan od njih je i Špičasti vrh s kojega se vidi veliki dio Gorskoga kotara i susjedna Slovenija. Do njega vodi obilježeni put iz Moravičkih Sela, a šetnja je kratka. Može biti zgodan predah putujete li starom Lujzijanom do mora.

U Moravičkim Selima, na uzvisini usred mjesta, nalazi se velika zavjetna crkva Majke Božje Škapularske (Karmelske), izgrađena početkom 17. stoljeća. Negdje u blizini ostavite auto, ali ne baš ispod crkve jer se neravni travnjak ispred nje nedjeljom pretvara u neobično boćalište po kojem mještani vrlo spretno kotrljaju svoje boće i nizbrdo i uzbrdo. Vjerojatno će vas oni sami upozoriti na opasnost od zalutale boće. Kada riješite problem parkinga, zamolite ih da vas upute do gospođe koja čuva ključ od crkve. U njoj vrijedi pogledati rezbareni polikromirani oltar s pomičnom slikom Majke Božje Škapularske iza koje se u niši krije skulptura Bogorodice s djetetom.

Sada možete konačno u šetnju. Krenite asfaltom do kraja sela, pa travnatim kolnim putem u šumarak. Nakon dvadesetak minuta blagog uspona, staza se najprije izravnava, a potom spušta do otvorene livade kojom se uspinje do pošumljenog grebena. Slijedi najljepši i najzabavniji dio šetnje, uskim puteljkom po valovitom grebenu. Ljeti šuma zaklanja vidik, ali nakon što drveće ogoli, kroz grane se naziru nepregledna prostranstva Gorskog kotara. Nakon jednog sata laganog hoda stići ćete do Špičastog vrha s klupicom na travnatom proplanku. Sjednite na nju pa uživajte u pogledu na rijeku Kupu koja se vijugavim tokom probija između hrvatskih i slovenskih brda.

Tekst i fotografije: Lara Černicki

Rječina

U dnu amfiteatra ispod strmih i visokih stijena brda Kičelja izvire Rječina, krška ljepotica po kojoj je grad Rijeka dobio ime. Njezine vode usjekle su usku dolinu koja se na više mjesta pretvara u dubok, neprohodan kanjon. Uz Rječinu vodi planinarski put kojim se može propješačiti od Banskih vrata na Lujzijani pa sve do izvora. Ako ne volite puno hodati, na nekoliko mjesta do rijeke se možete dovesti lokalnim cestama i prošetati dio po dio puta.

Od Donjeg Jelenja na zapadnom kraju Grobničkog polja odvaja se cesta koja vodi do Martinovog sela i dalje uzvodno do Kukuljana, posljednjeg sela uz gornji tok Rječine. Od Kukuljana do izvora Rječine treba poći pješice. Taj dio rijeke osobito je lijep. Voda brza preko kamenja obraslog mahovinom i paprati, uski rub naplavina uz korito obrastaju šume crne johe, a na iskrčenim mjestima prostiru se bujne livade, danas dobrim dijelom zapuštene i zarasle. Izvor Rječine jedno je od najvećih krških vrela u Hrvatskoj koje grad Rijeku opskrbljuje zdravom pitkom vodom već skoro cijelo stoljeće. Nažalost, osiguran je visokom žičanom ogradom koja znatiželjnicima dopušta samo navirivanje.

Druga cesta od Donjeg Jelenja vodi do zaselaka Lukeži gdje u Rječinu utječe Sušica. Ljeti je Sušica suha, no za vrijeme kiše nabuja i teče velikom snagom. U Lukežima se odvaja cesta za Lopaču koja Rječinu prelazi mostom kod Lucijinog vira. Voda je u njemu dovoljno duboka da ne presuši ni za najsušnijeg ljeta.
Odmah do Lukeža, na velikom zavoju Rječine, smjestio se zaselak Drastin. Od njega se može nastaviti pješice obalom nizvodno do akumulacijskog jezera Valići. Na njegovom gornjem kraju uređeno je kupalište koje nudi osvježenje onima koji ne vole gužvu na morskim plažama. Na donjem kraju jezera je selo Grohovo do kojega je napravljen pristupni put od mosta kod Pašca, pa se jezeru može prići i s nizvodne strane. Lagani prilaz do šljunčane obale rijeke i na ovo mjesto u ljetnim mjesecima privlači kupače iz okolice.
Nizvodno od mosta na Pašcu započinje najslikovitiji dio Rječine – dubok, strm i nevjerojatno uzak kanjon, mjestimice stisnut na svega nekoliko metara širine. Dijelom kanjona može se propješačiti kad u Rječini nema vode, no najuži i najstrmiji dijelovi posve su neprohodni.

S Lujzinske ceste u Orehovici u kanjon Rječine spušta se kolni put kojim se za desetak minuta hoda stiže do ruševina Matešićevog mlina. Malo dalje uz Lujzijanu nalazi se proširenje s vidikovcem i poučnom tablom. S njegovog ruba može se zaviriti u vrtoglavu dubinu kanjona. Za visokog vodostaja, njegovim dnom bijesno tutnji Rječina, provlačeći se između okomitih stijena nizom silovitih vodopada. U blizini vidikovca odvaja se nizbrdo stari kolnik koji vodi uzvodno prema impresivnim ostacima mlinova na Žaklju. Danas je neprohodan jer više nema mosta kojim se prelazilo na drugu stranu kanjona. Ipak, kada je korito Rječine suho, do starih mlinova može se dopješačiti dnom kanjona, puteljkom kroz gustu i mračnu šumu.

Tekst i fotografije: Lara Černicki