Kategorija: Objave

Zanemareni heroji Himalaje

Polovicom travnja 2014. svijetom se proširila vijest o ogromnoj lavini koja se sručila s padina Mount Everesta i pokopala šesnaest nepalskih državljana, većinom pripadnika naroda Šerpa. Kao i svaki put kod takvih događaja, vijest je privukla veliku pozornost, zasjela je na naslovnice svih svjetskih medija, pa čak i naših koji relativno rijetko i relativno nekompetentno (s iznimkom Novog lista) prate događanja u visokim planinama. Događaj je zatvorio penjačku sezonu na Everestu, uzrokovao nekoliko polemika, potaknuo stanoviti broj donatorskih kampanja i, što se medija tiče, polako utonuo u zaborav. Kao što je to uostalom i normalno.

Međutim, odgovori na brojna pitanja su i dalje ostali u zraku i tiču se uglavnom pozicije i sudbine „pomoćnog osoblja“ na velikim ekspedicijama koje organiziraju penjački timovi iz bogatih zemalja. Na koji način smanjiti rizik kojem se izlažu „visinski radnici“ (formulacija na kojoj nepalska vlada u zadnje vrijeme inzistira), kako osigurati obitelji poginulih, može li nepalsko stanovništvo sebi osigurati pristojan život i bez ovog pogibeljnog posla, ako ne koja je realna cijena po kojoj ga trebaju obavljati… ako uopće postoji, jer seraci u Ledenom slapu padaju bez obzira na to s koliko se nula piše nadnica…

Ova nesreće podsjetila je na statistike koje nedvosmisleno govore da se u alpinističkim nesrećama najveći postotak poginulih odnosi na Šerpe i ostale visinske nosače. Tim ljudima se imena često i ne spominju, a ako im se i spomenu onda se vrlo brzo zaborave. Zaslugu za to prije svega ima zapadnocentrički model svijeta u kojem glavnu riječ vode korporacije i medijski imperiji. Njima pojedinci iz siromašnih zemalja, u kojima baš i ne mogu prodati vijest ili gore-tex jaknu od 400 eura, ne znače puno – ni živi, a ni mrtvi. A svi mi na koncu pamtimo ono što su nam ti mediji i korporacije servirali.

Pa tako, na primjer, znamo da je Simone Moro imao dva neuspješna zimska pokušaja na Broad Peaku, ali znamo li kako se zove čovjek koji je u oba slučaja bio njegov ravnopravan penjački partner…onaj s kojim je zajedno 8. ožujka 2008. odustao na 250 metara od vrha poštujući prethodno zadano vrijeme povrataka? Ime Shaheen Baig većini nas vjerojatno ne znači puno. Srećom, vrhunski alpinisti poput Moroa vrlo često su ti koji zahvaljujući pristupu medijima prenose glas o svojim prijateljima po visini iz Nepala i Pakistana.

Svejedno, rijetko smo do sada imali priliku čitati o događajima u planinama u kojima su glavni junaci bili „lokalci“. Respekt prema Šerpama je neupitan, ali glavni likovi knjiga su ipak bili zapadnjaci… saznajemo sve o „faci“ penjaču“, gdje je odrastao, kako se počeo penjati, što je sve i s kim popeo…. dok nam šerpe ostaju na razini vrijednih, požrtvovanih i odanih momaka kojima se odaje dužno poštovanje… i to je uglavnom sve. Ne znamo gdje su rođeni, kako izgleda njihovo selo, kako su preživljavali prije nego su se upustili u svoj rizičan posao (ali sigurno znamo da su se počeli penjati iz nužde) iako i oni imaju svoje biografije i svoj pogled na posao kojim se bave. A ruku na srce, mnogi od njih bi uz sve pogodnosti života u recimo bogatoj Francuskoj bili daleko veće „face“ od svojih zapadnjačkih partnera.

No, nedavno se pojavila knjiga u kojoj je taj uobičajeni poredak izvrnut naglavačke – nema ni riječi o biografijama penjača iz Koreje, SAD-a, Nizozemske, Norveške, Italije Srbije…, ali zato upoznajemo Chhiringovu obitelj, saznajemo kako je maoistička pobuna Pasanga potjerala u Kathmandu, kako se živi u Karimovom rodnom Shimshalu…

A u trenucima dramatičnih događaja na K2, tijekom kojih je poginulo jedanaest ljudi, pratimo sudbine upravo tih ljudi koji su, a to je sasvim tipično i predvidivo, stavili na kocku vlastite živote kako bi spasili druge. Tragični događaji na K2 početkom kolovoza 2008. inspirirali su dvoje autora da napišu knjigu Pokopani na nebu u kojoj su glavni junaci upravo Šerpe i ostali nepalski i pakistanski visinski nosači.

American Alpine Journal o knjizi Pokopani na nebu

Puno je velikih priča napisano o strašnim tragedijama u Himalaji, a upravo je jedna od ironija alpinističkih knjiga u tome da najstrašnije priče bude najviše pozornosti kod većine nas koji pratimo taj tip literature. No, u njima je puno više od puke tragedije. Kao i u pričama o ratu ili prirodnim katastrofama, u njima uvijek postoje ljudi koji pokazuju veliko suosjećanje i hrabrost, čak i kada njihovi vlastiti životi vise o niti. I upravo je u tome za mnoge čitatelje najveća vrijednost alpinističke literature.
Gotovo sve knjige o himalajskima ekspedicijama prate penjače sa Zapada u njihovim pokušajima do osvoje vrh planine. One pričaju priče o Amerikancima, Britancima, Nijemcima, Talijanima, Poljacima…. priče o zapadnjačkoj privilegiji, o zapadnjačkim uspjesima i o tragedijama koje su zapadnjaci doživjeli u planinama.
Iz većine tih knjiga nismo čuli priče o lokalnim penjačima, njihovim borbama za preživljavanje i njihovim tragedijama. Sve do sada.
Pokopani na nebu je jedna od svega nekoliko knjiga koja opisuju život i kulturu naroda Šerpa i uzroke koji su Šerpe doveli u Zonu smrti. Radi se o izuzetnom istraživačkom uratku koji nudi pogled u ekonomske i kulturološke faktore koji su „natjerali“ Šerpe da rade za strane ekspedicije, ispričanom kroz najveću tragediju u penjačkoj povijesti K2.Te 2008. vijest o nesreći se polako proširila. Bila je to još jedna od tragedija koja je dospjela na naslovnice medija, a kada se prašina slegla saldo je bio 11 mrtvih. Glavni krivac? Kombinacija stvari, ali vjerojatno najvažnije od svega ignoriranje vremena povratka i uništenje fiksne užadi uzrokovane padom seraka u Uskom grlu.
Ovi događaji, koji su se odigrali između 31.srpnja i 3. kolovoza 2008., pružili su savršen okvir autorima kako bi svoju pažnju usmjerili ne na ekspedicije iz raznih krajeva svijeta, već na nepalske i pakistanske penjače koji su im pomagali, kao i na njihovu kulturu, nade, snove i strepnje. Za mnoge od tih ljudi himalajske ekspedicije predstavljaju dobar posao s pristojnim prihodima u ekonomski depresivnoj regiji svijeta. Oni su sretni što mogu prihvatiti rizik koji ide ruku po ruku s penjanjem na planine jer on stavlja hranu na njihov stol i školuje njihovu djecu. Za mnoge od njih to je jedini izbor. Neki od tzv. „visinskih radnika“ bili su izuzetni uspješni i izveli brojne uspone na planine kao što su Mount Everest ili Cho Oyu. No, uspjeh na planini teškoj i opasnoj poput K2 osigurava im bolji status i donosi više mogućnosti za posao uz bolju zaradu.
Knjiga Pokopani na nebu istražuje kulturološki i religijski značaj planina za narod Šerpa. Ona opisuje legende i povijest onako kako ih Šerpe shvaćaju i uranja u političke i etničke podjele koje određuju njihove živote. Uz tu kulturološko-povijesnu činjenicu koja podcrtava priču, knjiga prati priče nekolicine Šerpa i penjača iz pakistanskog Shimshala. A dvojica od njih se ističu, njihove priče stoje iznad ostalih. Pasang Lama i Chhiring Dorje su bili uključeni u tragediju, ali i u nevjerojatno spašavanje.
Tijekom spusta, ali još uvijek vrlo visoko na planini, Pasang je bio prisiljen upotrijebiti svoj cepin kako bi fiksirao komad užeta. Sidrište je bilo slabo pa je cepin trebao ostati jer Pasang nije mogao podnijeti pomisao da sidrište užeta na kojem su ljudi izleti. Smatrao je da može „absajlati“ i pratiti fiksnu užad niz planinu sve do logora 4 i da mu za to cepin neće biti potreban. No, u tom času nije bio svjestan činjenica da je fiksna užad ispod njega bila uništena ledenom lavinom. I tako je, došavši do pokidanog kraja užeta, bio bez alata pomoću kojeg bi mogao nastaviti dalje.
„Kada je užad u Uskom grlu nestala, Pasang je zaključio kako je kucnuo čas smrti. Zaglavio je i nije se mogao pomaknuti s mjesta. Zašto bi ga itko pokušao spasiti? Ako bi ga drugi penjač navezao na sebe, i on bi zasigurno pao. Samozaustavljanje cepinom u strmom Uskom grlu gotovo je nemoguće i za jednog penjača, a kamoli za dvojicu. Bilo kakvo spašavanje ravno je samoubojstvu, mislio je Pasang. Alpinisti bi trebali biti samostalni i samodostatni. Svaka bi ga pragmatična osoba pustila da umre.“
Chhiring je pronašao Šerpu bez cepina i odlučio je ne biti pragmatičan već je privezao čovjeka na pupčanu vrpcu i počeo ga tako navezanog spuštati niz strmu padinu. Nije trebalo dugo da najveći strahovi dvojice penjača postanu stvarnost –  par se poskliznuo i nije uspio zaustaviti pad. Padali su stotinjak metara i nekim čudom se ipak zaustavili. Ironijom sudbine, niti jedan od njih dvojice nije bio ozbiljno ozlijeđen i uspjeli su se spustiti do logora.

Autori ukazuju na činjenicu da je kojim slučajem to bilo „zapadnjačko spašavanje“, gdje je jedna osoba ostavila svoj cepin za sigurnost mnogih, a druga joj pomogla da se sigurno spusti, takav nesebična spašavateljska priča dospjela bi u sve alpinističke kronologije. Ali, s obzirom da se radilo o Šerpama, priča je bila jedva spomenuta.

Kao rezultat tragedije pojavile su se brojne optužbe od tome kako su timovi radili zajednički i o razlikama između nepalskih i pakistanskih penjača. Kao i u slučaju mnogih alpinističkih trijumfa i tragedija, konkretni činjenice vrlo lako mogu degenerirati u rekla-kazala argumente. Do prave istine nije lako doći.

Autorski tim ove knjige istraživao je činjenice vezane uz tragediju 2008. pune dvije godine. Sedam puta su putovali u Nepal, a tri puta u Pakistan, među ostalim i u područja koja stranici gotovo uopće nisu posjetili, i dobili su prethodno nezabilježen pristup vojnim i vladinim izvorima. Njihova priča o tragediji je vrlo vjerojatno najobjektivnija od svih do sada napisanih, ali razumljivo je i da nekim čitateljima neće najbolje sjesti jer zapadnjačke penjače ne prikazuje uvijek u najboljem svjetlu.
Pokopani na nebu je prekrasno napisana knjiga i ističe se u svijetu planinske literature. Mnogi „alpinisti iz naslonjača“ ludi su za Mount Everestom i pričama koje se vrte oko najviše planine na svijetu. Ali Mount Everest nije Divlja planina. Ne, to ime je rezervirano za K2, planinu na kojoj obitava zadnja krvožedna božica koju lovi drevni ratnik.