Iz knjige Svena Hedina “Kopnom u Indiju”objavljene u hrvatskom prijevodu u Zagrebu 1926. godine
Troja nova kola s novim konjima dopremiše me od turske granice izvrsnim zidanim drumom do željezničke stanice Ečmiadzin, gdje sam pohodio samostan istog imena i svetišta Armenaca. Odavde je polazio vlak tri puta tjedno prema Nahičevanu koji je imao biti moj najbliži putni cilj.
Sat prije polaska vlaka bio sam na željezničkoj stanici, no glavar stanice došao je, malo nakresan, tek u zadnji čas i ustručavao se otpremiti i moju prtljagu. Na moje pritužbe odgovorio je tako da je dao znak za polazak. No, jedan sat kasnije išao je istim smjerom teretni vlak. Podmitio sam nekog činovnika na stanici pa mi je pošlo za rukom da tim vlakom dođem do mjesta Uluhanlu, odakle sam drugog jutra trebao imati priključak prema Nahičevanu.
Glavar stanice Uluhanlu, neki kavkaski bandit, spremno mi je kao konačište prepustio željeznički vagon drugog razreda, ali za moju prtljagu nije htio preuzeti odgovornost jer se ovdje običaje krasti sve što nije čvrsto prikovano. Neki ruski i gruzinski radnici izjavili su se spremnima da za obilatu napojnicu zaklone moju prtljagu u svojim vlastitim stanovima. Ruski kondukter poveo me zatim do mog odjeljenja koje je bilo staro, zamazano, pljesnivo i, kako mi je odmah rekao, puno stjenica. Savjetovao mi je da se iznutra zaključam jer ovdje nitko nije siguran, mada žandari čuvaju vagone na tračnicama. Baš sinoć, dok su stražari pili čaj, neki nitkovi provalili su kroz prozor u jedan vagon i ukrali blagajnu u kojoj je, na sreću, bilo samo sedamdeset rubalja.
Uredio sam se kako se dalo, čitao neko vrijeme uz lojanicu koja se dimila i potom zaspao. Više puta probudio me laki topot koraka pokraj vagona i ispod njega, a jednom se netko oprezno popeo na stražnju platformu. Oko ponoći unišla su k meni još dva putnika i isto se tako udobno smjestila. S noćnim počinkom je, dakle, bilo slabo i čim je počeo svitati dan, pohrlio sam na zrak.
Malo pomalo skupili su se u masama Armenci, Tatari i Kavkažani koji su isto tako htjeli putovati u Nahičevan i predati svoju prtljagu za onamo. Nova novcata novčanica od deset rubalja, čije spasonosno djelovanje u Ečmiadzinu još nisam znao pravo cijeniti, izbavila me od toga da se usred te šarolike seobe naroda moram gurati oko predavališta prtljage. To je, uostalom, bio jedan stol pod vedrim nebom. Dva čovjeka prihvatila su moju prtljagu, a kad sam se uvjerio da je ona dobro spremljena na teretnom vagonu i da je vagon zatvoren pomičnim vratima i željeznom pritegačom, povukao sam se opet u svoje odjeljenje.
Ali, moja nada da ću ostati sam nije se nipošto ispunila. Najprije je moj drug u nevolji bio neki ruski inženjer, a potom se naše odjeljenje napunilo Armencima koji su imali žene i djecu. Kad je vlak jedan sat poslije propisanog vremena napokon krenuo, vagon je bio sasvim nakrcan bez obzira na najnužniju udobnost. Prugu za Nahičevan imala je država preuzeti istom za dvije godine, međutim su je sadašnji vlasnici na najbesramniji način izrabljivali. Vagoni su bili stari, grozni ormari koji su se drugdje pokazali neupotrebljivima. Čistili su se tek kad bi gomila nečisti počela ometati promet, a uz to cijene nisu bile nipošto jeftine.
U mojem najbližem društvu bile su četiri žene: jedna stara koja se udobno smjestila na kojekakvim svežnjima; druga teško bolesna, zamotana u pokrivače i jastuke, bez sumnje pune neugodnih stanovnika; treća, više nego omašna, a k tome i užasno nečista, s mrvicama kruha u brčićima; napokon, jedna mlada žena s troje djece i četvrtim na grudima. Djeca su se penjala po kupovima prtljage i naganjala se poput mačića. Loše cigarete što su tinjale u ustima zamazanih klipana nisu baš popravljale zrak, a kad su izvadili svoje jelo i nakon zajutarka opet zapušili, osjetili su i sami Armenci potrebu da udahnu malo svježeg zraka pa su otvorili vrata prema platformi koja je također bila prenatrpana. Mlada majka kraj mene ponudila mi je grožđa, a meni je vrijeme prolazilo u igri s djecom. Putnici su jedan za drugim zadrijemali. Debela matrona hrkala je u svojem kutu širom otvorenih usta, a bradati muškarci naslanjali su se jedan na drugoga ili su jednostavno polagali glavu u krilo svojega susjeda.
Tako je to išlo od jedne do druge stanice, čas kroz stepe, čas kroz neplodne pustoši. Rijetko bi se pokazao koji grm, a drveća je bilo samo pokraj sela. Na jugu je pojas vegetacije označavao obale rijeke Araksa, boje krajine sve više su se rasplinjavale, a Ararat se gubio u magli. Dim parne lokomotive bio je zagušljiv. Nakon ručka, od kojeg su otpaci još više povećali nečistoću na podu, suputnici su se opet dali na kratko spavanje. Zatim je ponovo započela muka s pušenjem. Djeca su bila umorna i zlovoljna i čeznula su za kućom. Sunce je zapadalo i sumrak se širio preko stepe, ali prije nego se smračilo, vlak je stigao u Nahičevan.
