Iz knjige Andrewa Archibalda Patona „Gorja i otoci Jadrana“ objavljene 1849. godine u Londonu
Mjeseca studenog 1846. godine zauzeo sam u Karlovcu svoje mjesto u diližansi koja jednom tjedno prometuje od Beča do Zadra, glavnog grada Dalmacije. Kako smo se približavali Jadranu, čak i najpovršniji putnik morao je primijetiti da smo sve bliže južnim krajevima. Seljaci su nosili klasične sandale. Među slavenskim fizionomijama postajala su sve češća lica pravilnih crta kakva su u Italiji pravilo, a sjeverno od Alpa iznimka. U pivnici pokraj puta nudili su se svježi zadarski bademi. Prije prijelaza preko zadnjeg planinskog grebena taj osjećaj postao je tako jak da sam čak zamišljao da sve ptice lete prema jugu.
Napokon, pred samu zoru trećeg jutra po odlasku iz Karlovca probudio sam se u diližansi koja je stala da zamijeni konje kod postaje na vrhu Velebita. Udovi su mi bili utrnuli od hladnoće unatoč podstavljenom kaputu i teškom ogrtaču, a oštri vjetar pozdravio me kad sam stupio iz kočije u dubok snijeg. Zahvaljujući hladnom i jasnom zvjezdanom nebu mogao sam razaznati da sam stigao na vrh prijevoja obrubljenog smrekama i nadvišenog stjenovitim šiljcima. Četvrtasti kameni blok s moje lijeve strane privukao mi je pažnju pa sam ga osvijetlio fenjerom i s jedne strane pročitao „Croatia“, a s druge „Dalmatia“. Prošli su me žmarci zadovoljstva od osjećaja da sam na pragu novog i zanimljivog polja istraživanja. Iščekivanje novih prizora i čudnih običaja osvježilo je maštarije iz mladenačkih putovanja. Spazivši zdesna prigušeno crvenilo žara kako sjaji kroz prozor kolibe u kojoj su sjedili graničari, ušao sam da se ogrijem jer je vozač odlučio pričekati da se razdani prije no što krene nizbrdo.
Kad sam ponovo ušao u kočiju, modra noć posuta dijamantima već je bila nestala poput sna, a srebrne sige blistale su na granama planinskih smreka dok se približavala zora. Dok smo prolazili vrhom grebena, svitanje dana osvjetljavalo je zasniježene vrhove jednog za drugim. Kad nas je napokon zavoj ceste doveo na stranu Velebita okrenutu prema moru, preda mnom se prostrla Dalmacija u svoj svojoj posebnosti. Tu nije bilo postepenog spuštanja niz duge, uske doline kao u Italiji. Prijelaz od sjevernog u južni svijet bio je naizgled trenutačan. Poput putnika koji nakon mukotrpnog kruženja u visokom tornju izađe iz mraka i ugleda iz ptičje perspektive nov i neobičan grad, imao sam odjednom pred sobom pogled na čitav prostor od vrhova brda do dalekih otoka. Duga i duboka brazgotina u zemlji usporedna s planinom bila je Morlački kanal, morski zaljev nalik na rijeku koja teče između svojih obala. Zadar, Benkovac, Nin – ravnica i brda, gradovi i more – bili su svi predamnom. Sunce se brzo dizalo, izmaglica oko dalekih rtova otoka raščistila se, snijeg je umirao polaganom smrću dok smo tonuli u ugodnu jadransku temperaturu, a vjetar s kojim smo se prije sat vremena borili kao s gorkim neprijateljem zapuhao je blago primirje i prihvaćen je kao prijatelj. Kad smo se jučer probudili, kotači kočije štropotali su cestom okovanom tvrdim mrazom, a šiljasti toranj hrvatske crkve dizao se, jasan i osebujan, iz sive i rumene daljine. Obrovac, mali grad u koji smo se sada spustili, imao je zvonik kakvi su uobičajeni južno od Alpa, a u gradskim kućama odmah sam prepoznao venecijanska obilježja. Dopale su mi se ne samo zbog puke neobičnosti, nego i zbog slatke prepoznatljivosti osobina starog i dragog prijatelja koje su me podsjetile na dane uživanja i pouke.
Najzanimljivija od svega bila je ipak cesta po kojoj sam se spustio. Umjesto da koso silazi do obale, Velebit se tako naglo prelama preko gotovo okomite provalije da je morao dovesti u iskušenje i najveće stručnjake cestogradnje. Poznavajući Simplon, Sveti Gothard i druge prijelaze koji vode preko Alpa, Velebit je najsavršeniji od svih. Gledana odozdo, cesta nalikuje na divovsko stepenište usječeno u golu stijenu. Jedino je oskudnost raslinja bila velik nedostatak krajolika u koji smo se spustili. Zrak je bio topao, a boje jasne, sjajne i južne, no razasute smokve i masline, crvena zemlja izmiješana sa stijenama i izgladnjela šikara stvarali su kontrast koji me tjerao da ne zaboravim moj rodni zelenilom ogrnuti sjever.
