(iz knjige Raphaela Pumpellyja “Preko Amerike i Azije: bilješke o petogodišnjem putovanju oko svijeta”, objavljene 1870. godine u New Yorku)
Ujesen 1860. stigao sam do zapadnog kraja željeznice u Missouriju, čime sam dovršio prvi i, što se trajanja tiče, najkraći dio mojeg putovanja čiji završetak nisam ni pokušavao predvidjeti. Moje neposredno odredište bili su rudnici srebra Santa Rita u Arizoni čije sam vođenje trebao preuzeti na godinu dana kao rudarski inženjer pod upravom mjesnog nadstojnika.
Nakon što sam osigurao mjesto na stražnjem sjedalu poštanske kočije, iščekivao sam bez veće bojazni neprekidno danonoćno šesnaestodnevno putovanje. No, dolazak neke žene i njezinog brata raspršili su već na samom početku moju nadu da će putovanje biti lako, prinudivši me da zauzmem mjesto na prednjem sjedalu gdje sam, leđima okrenut prema konjima, počeo nazirati nadolazeće neudobnosti. Kočija je imala tri sjedala na kojima je sjedilo devet putnika. Putnici na prednjem i srednjem sjedalu bili su okrenuti jedni prema drugima pa je tih šestoro ljudi moralo ispreplesti koljena. Budući da je unutra bilo mjesta za samo deset od dvanaest nogu, svaku stranu kočije krasilo je po jedno stopalo, čas klateći se kraj kotača, čas uzalud tržeći neki oslonac. Zbog neobično teške pošte u prtljažniku koja je opterećivala stražnji kraj kočije, mi koji smo sjedili na prednjem sjedalu bili smo stalno nagnuti prema naprijed. Zbog toga se nismo mogli nasloniti leđima pa nismo mogli ni pomišljati na bilo kakav odmor.
Moji neposredni susjedi bili su neki dugajlija iz Missourija, njegova supruga i dvije mlade kćeri. Ta obitelj bila je uzrokom velikog dijela neudobnosti putovanja. On je bio nasilnik s granice, naoružan revolverom, nožem i puškom. Ona, prava babuskara, neprestano je odurno žvakala burmut, ispunjavajući njime zrak i prosipajući ga po svojoj odjeći. Djevojčice je danima mučila morska bolest, pri čemu nisu imale nikakvog obzira prema odjeći svojih susjeda. Te okolnosti nisu baš obećavale udobno putovanje koje bi i u najboljem slučaju moralo biti dosadno i teško.
Put nas je nekoliko dana vodio kroz gole i nezanimljive dijelove Missourija i Arkansasa, no kada smo ušli u indijanski teritorij i plodnu dolinu Crvene rijeke, krajolik se promijenio kao da smo dospjeli u neki od rajeva na zemlji. Doista, jedan od prizora kojeg se još uvijek jasno sjećam obuhvaćao je prekrasan i vrlo prostran prirodni park.
Kada smo iznenada stigli do ruba visokog i strmog obronka, shvatili smo da smo putovali po visoravni dok je pod nama ležala duboka i široko erodirana dolina čije su udaljene rubove obilježavali daleki plavi brežuljci. Njezino široko i ravno dno prekrivao je tamnozeleni tepih travnjaka, prošaran u razmacima od po nekoliko milja šumarcima živo obojenog drveća. To djelo prirode bilo je puno ljepše od najljepšeg engleskog parka jer je za njegovo dotjerivanje priroda utrošila više stoljeća no što je plemić utrošio godina.
Indijanci obrađuju samo dio plodne zemlje rezervirane za njih. Iako su pokušaji da se ta plemena uzdignu prilično uspješni, konačni ishod eksperimenta još nipošto nije siguran. Posjedovanje crnačkog roblja među Indijancima neizbježno je popraćeno još većim zlima nego korištenje takve radne snage među bjelačkim stanovništvom.
Prije dolaska u Fort Smith, svi muški putnici ostali su bez šešira pa je najveći dio vremena predviđenog za doručak u tom gradu iskorišten za nabavku novih pokrivala za glavu. Pokazalo se, međutim, da je taj trošak bio beskoristan jer smo za manje od dva dana opet svi bili gologlavi. Budući da se to događa putnicima svake kočije, procijenili smo da putnici godišnje izgube najmanje tisuću petsto šešira na korist usputnog stanovništva.
Nakon što smo prešli rijeku Arkansas i putovali dva ili tri dana kultiviranim krajem sjeveroistočnog Teksasa, stigli smo malo pomalo do posljednjih naseljenih mjesta. Sve malobrojnije rijeke bile su sve dublje usječene u tlo. Valovitu preriju obraslu travom zamijenila je suha i kamenita ravnica, a sve brojniji kaktusi i juke upozoravali su nas da se približavamo velikoj američkoj pustinji. Ubrzo pošto smo ušli u to područje, jednog jutra prenuo nas je iz dubokog sna topot skupine jahača u punom galopu i zapovijed kočijašu da stane. Bila je to grupa muškaraca grubog izgleda za koje smo pomislili da su razbojnici, no njihov predvodnik rekao nam je da su „regulatori“ u potrazi za čovjekom koji je dan ranije počinio ubojstvo u gradiću kroz koji smo prošli.
„To je neki plavooki riđobradi dugajlija“, reče predvodnik, „pa ako je tu unutra s vama, stranče, ne trebate ga više vozati sa sobom jer je grana stabla mesquita dovoljno čvrsta za njegov vrat“. Budući da sam visok i imam plave oči i riđu bradu, nisam se osjećao baš posve opušteno sve dok nas ta skupina nije napustila u uvjerenju da predmet njihove potrage nije u kočiji.
Monotoniju puta kroz pustinju donekle su oživljavale goleme republike (kako ih obično zovu) prerijskih svizaca. Ravnice u kojima žive te životinje prekrivene su niskim gomilama podignutim nad ulazima u jazbine i međusobno razmaknutim samo nekoliko metara. Životinje bi nestale kada bismo im se primakli, no podalje pred nama i s obje strane mogle su se vidjeti tisuće svizaca kako čuče na vrhovima svojih gomila i promatraju nas s izrazitom znatiželjom. Kad bismo došli bliže, jedan za drugim skakali su naglavce u svoje jazbine i, migoljeći na trenutak svojim debelim tijelima, nestajali s vidika. Poneka dostojanstvena sova sjedeći na otvoru jazbine ili čegrtuša grijući se na suncu pri ulazu svjedočile su da u tim nastambama žive neki drugi stanovnici, a ne oni koji su ih izgradili. Teško je zamisliti veću golet i pustoš od južnog dijela Llano Estacada između rijeka Brazos i Pecos.U toj pustinji koja leži na visini od oko 4500 stopa nad morem ne mogu opstati nikakve druge biljke ni životinje osim ponekog kaktusa, čegrtuša i guštera. Vijugajući duž južne granice tog prostora, naš put se držao ruba zemlje Komanča.
Tu smo neprestano bili izloženi napadima tog divljeg plemena koje je uporno odbijalo biti pripitomljeno, kao što je uobičajeno, ugovorima i darovima. Ozbiljno su pustošili duž rute i ubili čuvare nekoliko postaja. Zbog toga smo se s priličnim strahom približavali palisadama utvrđenih postaja, ne znajući hoćemo li u njima naći čuvare i konje. Noću se na tom dijelu puta nisu koristila svjetla pa smo bili izloženi dodatnoj opasnosti da slomimo vratove prilikom prevrtanja.
Umor od neprekidnog danonoćnog putovanja u tijesnoj kočiji i u vrlo neudobnim položajima postajao je sve očitiji kod svih putnika, dovodeći ih do stanja koje je graničilo s ludilom. Takvo stanje bilo je pojačano neprestanim strahom zbog opasnosti od Komanča. Svaki trzaj kočije – zapravo, što god bi putnika prenulo iz drijemeža – u trenu bi se preuveličalo u napad, pri čemu bi se u najbližem suputniku umjesto prijatelja prepoznalo Indijanca. Kod nekih se ta privremena manija toliko razvila da ih se zbog njihove vlastite sigurnosti i sigurnosti suputnika moralo ostaviti u najbližoj postaji, gdje ih je spavanje obično okrijepilo do dolaska iduće kočije za tjedan dana. Događalo se da bi putnici u takvom stanju iskočili iz kočije, odlutali u pustinju i umrli od gladi.
Krajolik je postao raznolikiji nakon što smo prešli rijeku Pecos. Put je vodio širokim ravnicama prema kojima se teren blago spuštao od nazubljenih, stijenama okruženih vrhova. Odatle smo s udaljenosti od stotinu milja mogli vidjeti veličanstvene obrise planina Guadalupe nalik kulama i bedemima velike tvrđave koja je još više otežavala pristup prostranim pustošima dalje na sjeveru i istoku.
Po tvrdoj podlozi koja u ovom kraju posvuda čini prirodni put često smo putovali velikom brzinom i sa samo napola uvježbanom zapregom. U nekoliko postaja bilo je u kočiju upregnuto šest divljih konja povezanih očiju. Kada je sve bilo spremno, povezi su uklonjeni na znak kočijaša i životinje su jurnule nekontroliranom brzinom, ne usporavajući sve do sljedeće postaje koja je obično bila udaljena dvanaest milja. Kočijaš u takvim slučajevima više nije imao kontrolu nad svojim životinjama, osim što ih je usmjeravao. Bilo je posve izvan njegove moći da ih zaustavi ili barem uspori. Zaplašeni konji gotovo su letjeli nad tlom i nisu se zaustavljali sve dok, iscrpljeni, ne bi pristigli do iduće postaje. Samo savršena sabranost kočijaša mogla je spriječiti nesreće. Čak ni to nije uvijek bilo dovoljno, sudeći po jednoj kočiji koju smo susreli, a u kojoj je svaki putnik imao glavu omotanu zavojem ili ruku u povezu oko vrata.
Nadali smo se da ćemo u El Pasu pronaći veću kočiju. Pošto smo se u tome razočarali, zauzeo sam vanjsko mjesto između kočijaša i konduktera. Bio sam napola u deliriju zbog nespavanja pa sam nakon samo nekoliko milja skoro izbacio kočijaša sa sjedala, prenuvši se iznenada iz sna.
Rekli su mi da zbog sigurnosti putnika moram ostati budan. To se moglo postići samo tako da me moji susjedi neprestano lupaju laktovima u rebra. Moj delirij se pogoršao na putu od Rio Grande do Tucsona, a jedina stvar koje se uopće sjećam s tog dijela rute je prizor velikog broja indijanskih logorskih vatri na prijevoju Apache. Sljedeće čega se sjećam je da me probudio pucanj pištolja i da sam došao k svijesti u prepunoj sobi u kojoj se dvadesetak ili više ljudi svađalo za kockarskim stolom. Stigao sam u Tucson i bacio se na pod prve prostorije u koju sam uspio ući. Dvanaest sati dubokog sna posve je okrijepilo moj duh i tijelo.
Preveo i priredio: Stašo Forenbaher