Iz knjige „Putovanja među velikim Andama Ekvadora“ objavljene 1892. u Londonu
Napustili smo Bodegas 14. prosinca u 1:20 popodne prešavši mostom na desnu obalu rijeke i započeli putovanje otvorenom pjeskovitom ravnicom. Neko vrijeme sve je išlo glatko. Na čelu karavane jahao je Jean-Antoine Carrel, noseći jedan od živinih barometara i još neke instrumente. Ja sam ga slijedio, slično opremljen, a za mnom su išli goniči mula s tovarnim životinjama te Louis i Perring na začelju. Samo sat vremena nakon polaska, dok smo mirno kaskali putem, vodeću mulu odjednom je spopalo deset tisuća vragova. Pojurila je lijevo-desno i ritajući se uspjela olabaviti tovar koji joj se preokrenuo pod trbuh, a potom je stala bjesomučno lamatati kopitima naprijed-natrag u nastojanju da satre u prah moj fotografski aparat i druge stvari koje je nosila. S vremenom smo se navikli prihvaćati takve zgode kao dio svakodnevice. Životinje s najlakšim tovarima obično su izvodile najgore nepodopštine. Ako ne bismo odmah obuzdali njihove ispade, primjer bi postao zarazan pa bi se cijela družina rasula. Neke mule bi odgalopirale, dok bi se ostale posvetile divljačkom udaranju svojih tovara s namjerom da ih zbace. Na putu za Quito tovari su obično teži od 150 kg pa smo vjerojatno pogriješili što smo u nizini našim životinjama dali premalo da nose.
Prvi dan nismo daleko odmakli. Već u četiri sata popodne stali smo u malom i jadnom selu La Mona. Naša kuća bila je, poput većine kuća u tom kraju, izdignuta na stupovima, napravljena od bambusa i pokrivena lišćem. Proveli smo noću skladu s lokalnim običajem, u mrežama za spavanje obješenim na verandi prvog kata. Prebogat životinjski svijet uveseljavao nam je san. Šišmiši su nas pljuskali po licu, tisuće kukaca rojile se oko svijeća, a svakojaki stvorovi trčkarali su podom i navaljivali u naše čizme.
Sljedećeg dana uredili smo stvari malo drugačije. Jean-Antoine preuzeo je brigu za oba živina barometra kako bih se ja mogao slobodno baviti pojedinostima oko karavane dok bude putovala „Kraljevskim putem“. Tim imenom nazvana je pred mnogo generacija ruta od Bodegasa do Guarande. Ekvadorski republikanci izjednačili su mnogo toga: između ostalog, ukinuli su plemićke titule, no nisu izjednačili svoje puteve već uporno ustraju na pompoznom imenu te primitivne prometnice. Što se blata tiče, on nije opravdao naša očekivanja. Nije bio tako iznimno glibovit da bi mu se dodijelila prednost nad svim ostalim putevima u zemlji, premda je na nekim dijelovima sasvim sigurno bio „aromatičan“, kao što bi rekli Ekvadorci. Blato od raspadnutih biljnih i životinjskih materijala pomiješanih sa zemljom stvaralo je mastan i ljepljiv mulj. Prema mišljenju većine putnika, tovarne životinje ugazile su svojim pravilnim korakom zanimljive nizove grebena zvane „camellones“ koji su sjekli put pod pravim kutem. Na tipičnim mjestima, s obje strane kliskog zemljanog hrpta bili su jarci puni tekućeg blata. Pritom je vrh hrpta bio barem dvije stope viši od dna jarka pa su se na glavnoj ruti u unutrašnjost ljudi i životinje pentrale preko hrptova i valjale u jarcima.
Promet je bio popriličan u oba smjera, a tereti često posve osebujnog karaktera. Čini se da je šampanjac upakiran zajedno s okvirima željeznih kreveta dobro putovao, dok su ploče od narebrenog lima, položene vodoravno preko magarećih leđa, na uskim mjestima izazivale mnoštvo pogrda. Sretali smo brojne karavane od po dvadeset ili trideset životinja koje su silazile iz unutrašnjosti prema obali. Prenosile su goleme bale kore kininovca u pratnji raščupanih Indijanaca koji su u prolazu ponizno skidali šešire. Čitav dan dopirao je do nas odsprijeda ili odostraga prigušen žamor frktanja, njakanja, lomljave i prijekora. Svako malo pojavila bi se iza sljedećeg zavoja nova karavana s rogatom marvom na zajedničkom poslu s konjima, magarcima i mulama. Vika i pucketanje bičeva postali bi glasniji pa bismo razabirali povike goniča: „Burros! Burras! Mula, ha, ha!“ a uz to i „Cholos!“ pomiješano s „Lados!“ i mnogim drugim izrazima koje ne bih prevodio.
Na dionici od Bodegasa do Savanete, Kraljevski put bio je najvećim dijelom upravo onakva ugažena staza kakva se može vidjeti na mnogim engleskim javnim zemljištima. Zatim je nastavljao kroz sjenovitu prašumu, a nakon što smo prošli Playas počeo se uspinjati. Prašuma se pomalo pretvarala u šumu, a put je postao vlažan, blatnjav i tijesan. Kada bi zraka sunca prodrla kroz isprepleteno granje, ugledali bismo velike tropske leptire kako sigurno jedre između kuka i trnja tropskog zelenila i epifite koji su bujali u polumraku ustajalog zraka. No, nismo mogli dangubiti jer su kiše već započele i svi su nam savjetovali da požurimo dalje.
Druga noć zatekla nas je u Muñapambi, uobičajenom svratištu na visini od 400 m nad morem gdje je kolibu zvanu„tambo“ okruživala šarolika gužva životinja i dvonožaca. Proveli smo nelagodnu noć na otvorenom, na daščanim krevetima, budući da u ovom svratištu nisu znali za drugačije ležajeve.
U sedam sati ujutro 16. prosinca napustili smo „tambo“ i prešli na desnu obalu potoka zvanog Rijeka San Jorge. Ande se još uvijek nisu vidjele, iako smo zapravo već bili na njihovim obroncima. Sve je bilo obavijeno izmaglicom pa ni u jednom smjeru pogled nije sezao dalje od nekoliko stotina metara. Staza je postajala sve lošija i uspinjala se strmije i ustrajnije nego na prijevojima preko kojih obično idu mule u Alpama. Pretvorila se u običnu jarugu bez ikakve odvodnje,izdubenu u boku planine i prepuštenu na brigu samoj sebi. Zemlja koja se odronjavala iz njenih bokova bila je ugažena u sveopći glib. Kaljuže su ostajale tamo gdje su se nakupile. Životinje koje su putem uginule nisu se uklanjale, već su ostavljane da trunu. Prošli smo pokraj dvije osakaćene mule koje su bespomoćno zapele i bile prepuštene svojoj sudbini.
Nakon dva sata stigli smo od Muñapambe do Balsabambe te po kratkom predahu nastavili strm uspon. Malo nakon podneva ušli smo u područje gdje je proteklih osam dana padala kiša pa smo svi skupa požurili dalje u potrazi za najbližim zaklonom u Tambo Loma. Dok smo se s mukom uspinjali klizavim serpentinama, pretekao nas je nekisusretljiv čovjek nakićen remenjem i kopčama koji je jahao za Quito s posebnom poštom. On nas jepreveo preko močvare koja je okruživala „hotel na brijegu“ do glavnog apartmana, jazbine bez prozora veličine 3 x 3 i niže od dva metra. Tu nije bilo ni kreveta, ni posteljine, ni hrane, ni drva za loženje. Prespavali smo na našim sanducima s prtljagom.
Sedamnaestog ujutro, ubrzo po svitanju, otišli smo iz Tambo Loma predvođeni druželjubivim tekličem. Goniči mula rekli su nam da je cesta gotovo neprohodna. Tisućumetarski uspon bio je more blata, kaljuža u koju su naše životinje tonule do koljena ili još dublje. Konačno, na nadmorskoj visini od skoro tri tisuće metara postepeno smo se izdigli nad izmaglicu i uhvatili prvi vidik na Ande.
