Iz kratkog putopisa Milana Šenoe “Lujzinska i Rudolfinska cesta” objavljenog u izdanju Matice hrvatske u Strossmayer-kalendaru za 1912. godinu.
Bila je Velika subota prije jedno pet godina. Oko desete ure otišli smo iz Zagreba pa smo jedno pola sata prije podneva bili u Karlovcu. Ovdje se zaustavismo da dočekamo lijepo vrijeme jer je putovanje automobilom vrlo neugodno kad je ružno vrijeme. Čekali smo gotovo sat i pol kad se na zapadu počeše lomiti oblaci i pomoli se sunčana zraka. Spremismo se brzo pak udarismo kroz Dubovac Lujzinskom cestom obraslom starim platanama. Nad Jelsama se pokazalo vedro zapadno nebo, dakako na našu utjehu jer smo od Zagreba do Karlovca prilično pokisli. […]
Naš automobil pomicao se u krasnom tempu, a ja sam u jednakom tempu zaspao. Već smo se bili primaknuli Kraljevici kad me probudi prasak. To je bio jedan od stražnjih pneumatika pa je naša partija imala dobrih pola sata zakašnjenja jer je trebalo navlačiti novi pneumatik. Moj se prijatelj T. ljutio, ali mi se ipak od srca nasmijao.
Teškom mukom prebrodismo za kojih tričetvrt sata Crikvenicu pa zađosmo u lijep drvored od maslina što se proteže onamo od Selaca. Bilo je već davno prošlo podne i sunce je dobro pripeklo kad se zaustavismo u Novom. Šofera i automobil ostavismo u mjestu, a mi krenusmo k Slavulju. Prvo je naše pitanje bilo kakva je Rudolfinska cesta i može li se njome automobilom. Poznanici koje smo našli kod Slavulja rekoše nam da se o toj cesti doduše mnogo ne čuje, ali da oni misle da je u redu. Mi se time zadovoljismo pa uzesmo ručati.
Oko tri sata doveze se automobil i mi krenusmo. Cesta se isprva strmo diže do Podolja što je nad samim Novim, to jest do dvjesto metara. Krajina je gola i malo se ljudi vidi. Ne znam da li uopće nema ljudi, ili je tako samo na Uskršnji ponedjeljak. Lagano se dignusmo do naselja Lupoglave što se diže nad Ledenicama. Mrke ruševine ledeničke bile su u jednakoj visini s nama. Na naše najveće čudo, u Lupoglavi nađosmo zatvorenu maltu, a kad zapitasmo ljude koji su se ondje zatekli, odgovore nam da je cesta na jednom mjestu neprolazna jer se ruši. To nas je vrlo iznenadilo jer u Novom o tom nisu ništa znali, ali ipak otvorismo stup što je bio spušten preko ceste pa uzesmo dalje lagano voziti.
Jedno dvadeset minuta dobro smo vozili kad se najednom upravo nasred ceste ukaže ponikva duga možda deset metara, a duboka koja četiri. Cestom se nije moglo. Srećom je teren na tom mjestu slaboga nagiba pa smo idući oprezno mogli obići ponikvu.
Cesta se udaljuje od mora, ali uvijek krajem u kojem je poraslo malo zelenila, a nikakva šuma. Još se vidjelo nešto od Maltempa pa i otok Krk, a prema jugoistoku jasno se prikazivao Velebit sa svojih tisuću malih vrščića. Cesta se počela uzdizati i mi zađosmo u nisku šumu. Kao na Velebitu, i ovdje se mogu zapaziti dvije stvari. Što više od mora, to više zelenila, tako da čovjek ima čudan prizor pred sobom: uz more je sve golo i kameno, a po vrhovima sve zeleno. I drugo, najviši vrhovi stoje na terasi pa vidik opseže dijelove te terase, a onda odmah vrlo udaljene strane. Zato i nema osobita pogleda s velebitskih vrhunaca, a ni s Banskih vrata kojima smo se mi sada približavali. Naš automobil uspinjao se oštrim serpentinama dok napokon ne dođe do visine od 1033 metra. To su Banska vrata, najviša točka na cesti od Ogulina do Novoga
Sada je trebalo dalje nizbrdicom. Za put od kojih 10 km potrošili smo nešto preko pola sata. Kako je cesta osamljena i rijetko ima prometa, mislili smo da ćemo pod sumrak negdje oko sedme ure biti u Ogulinu. Šofer je bio dobar, a automobil je slušao. Tako se mi otputismo nizbrdo. Minusmo šumarsku kuću Mošunje pa zađosmo serpentinama na jugoistok. Negdje oko 950 m visine cesta je bila lijepa i sve je išlo od ruke, kad na jednom zaokretu iza Stalka, gdje smo vidjeli kako šumski radnici tovare piljenice, automobil se zaleti u snijeg. Pokraj ceste bilo ga je do četiri metra visine, a na cesti do metar i pol. Koliko su nam oči dosizale, svuda jednako snijeg po cesti. Čitav prednji dio automobila tako reći je zaronio u bijelu masu prekrivenu smrznutim ledom. Prijatelj T. sâm je uzeo u ruke automobil i odmaknuo ga za jedno dvadeset koračaja. Automobil se još jednom zaleti svom silom, ali dođe samo za po metra dalje. Siđosmo. Uprli smo sva trojica ne bismo li nekako krenuli naprijed, ali ni s mjesta. U to se na naše najveće čudo pojave iz šume oni radnici. Bilo ih je jedno pet koji dođoše noseći velike i široke piljenice.
„Mi smo znali da ovdje nećete moći dalje. Ovo ne vrijedi otkapati jer mi drva s ove strane vozimo u Novi, a oni što ondje prijeko sijeku voze u Ogulin. Tako baš ovim komadom ceste ne prolaze kola pa ga i ne čistimo.“
Postaviše piljenice najprije pod prednje kotače, onda drugi par, pa cijeli stroj potisnuše tako da su prednji kotači stajali na prvom paru piljenica, a stražnji na drugom. Potom porinuše prednje kotače na novi par piljenica, a onaj posljednji par spremiše naprijed pa smo tako na tri para piljenica više od četvrt kilometra turali automobil, gdjekad po snijegu na kojem se bila primila oštra kora, a gdjekad su nam piljenice propadale pa se snijeg morao čistiti. Svršili smo posao oko sedam sati.
Već je dobro bilo okasnilo kad smo minuli javorničke serpentine i došli u Jasenik. Morali smo nastaviti dok se bar još nešto vidjelo jer cesta do Ogulina jako zavija. Kad smo došli do Tisovca bilo se već posve snoćilo, tek su se razabirala mrka stabla. Šofer bio je zapalio četiri svjetiljke koje su pružale svjetlo na deset metara. Na jednom zavoju kod Tisovca zakoči automobil tako da smo malone iz njega popadali. Upopreko ceste radnici su bili ostavili ogromni balvan pa smo ga mi sada morali dizati i prenijeti u grabu. Time smo izgubili dobrih pola sata. Bilo je deset sati kad smo u dolini opazili svjetla, a pored nas na lijevu ruku dignuo se ogromni Klek. Zađosmo umorni u Ogulin.
