Kratka šetnja Hindukušom

Na početku i na kraju Kratke šetnje Hindukušom Erica Newbyja pojavljuju se dva velika imena engleske literature: jedan od najvećih engleskih pisaca 20. stoljeća, Evelyn Waugh, kao autor Predgovora, i Wilfred Thesiger, posljednji veliki istraživač „staroga kova“, kojeg je pisac susreo na kraju „šetnje“ hindukuškim gorjem.

U vrijeme kada je tridesetosmogodišnji Eric Newby objavio svoju Kratku šetnju Hindukušom (1958.), knjigu koja će proslaviti ne samo njega kao autora nego i značajno doprinijeti živosti putopisnog žanra unutar bogate britanske tradicije, slavni književnik Evelyn Waugh, pustolov s vojnom karijerom i autor nekoliko izvanrednih prijeratnih putopisa iz Afrike i Južne Amerike, ušao je u posljednje desetljeće svog života. Njegovi putnički dani – kako je sam rekao u Predgovoru – već su završili, iako je te godine obišao istočnu Afriku i poslije o tome objavio A Tourist in Africa (1960.). Waughovo posljednje putovanje i ublaženi, autoironični naslov pod kojim ga je opisao, dodatno potvrđuju koliko mu je „zabavna pripovijest gospodina Newbyja sa svim tim osobinama (‘ublažavanje, samoporuga, uživanje u stranosti stranaca…’) razdragala srce“.

Wilfred Thessiger, glasoviti istraživač s izvanrednom karijerom i nizom odlikovanja i priznanja za istraživački rad i vojnu službu, tad još nije bio objavio svoj vrhunski prvijenac Arabian Sands (1959.). Thesiger će tu knjigu o životu arapskih nomada s kojima je godinama živio i prolazio teška iskušenja napisati umješno, preciznim i elegantnim stilom, ali u arhaično-romantičnoj maniri svojih heroja i prethodnika Lawrencea od Arabije i Charlesa M. Dhaugtyja, koja je novoj generaciji putopisaca bila strana. Kako nisu duže vremena provodili u divljim područjima na zahtjevnim i opasnim putovanjima, niti su govorili lokalne jezike, moderni putopisci skloniji egzoticizmu – suprotno Thesigerovoj preciznosti i ozbiljnosti –pisali su knjige pune komičnih dijaloga, raskošnih opisa i neobičnih putničkih incidenata i sanjarenja. Tradicija takvog, modernog, putopisanja započela je još s The Road to Oxiana (1937.) Roberta Byrona, ali glavni predstavnik novog stila postat će upravo Eric Newby čija je knjiga Kratka šetnja Hindukušom u Velikoj Britaniji izašla nešto prije Thesigerove.

Susretom s Thesigerom na kraju „kratke šetnje“ Newby dosljedno i duhovito okončava svoju avanturu kao pothvat amatera. I dok sebe predstavlja kao uspaničenog i nevještog diletanta koji se u Londonu do tada bavio prodavanjem ženske odjeće, Thesigera opisuje kao „velebnu ljudsku stijenu dugih koraka, s izdankom umjesto nosa i čupavim obrvama, starog četrdeset i pet godina i neumoljivog u starom tvidenom sakou kakve nose dečki s Etona i tankim sivim pamučnim hlačama, s perzijskim papučama s potplatima od špage na nogama i vunenom kapicom na glavi“. Posljednja rečenica knjige s „komplimentom“ koji je Thesiger uputio Newbyju i njegovom suputniku, može se – riječima Timesovogkritičara – nazvati „najduhovitijim krajem neke knjige koji sam ikada pročitao“. Umjesto da se samo nasmijemo citatu, knjigu valja pročitati cijelu da bi doživjeli ironiju. „Susret s istraživačem u Hindukušu“ ušao je u gotovo sve moderne putopisne antologije, a zahvaljujući Newbyjevoj stečenoj popularnosti postao je i fusnota, više od obične trivie, i u biografiji ‘posljednjeg istraživača’ Wilfreda Thesigera.

Osim što na popisima najboljih putopisnih knjiga svijeta redovito predstavljaju „osebujnosti grube otočke rase“, ovu trojicu (puto)pisaca – Waugha, Thesigera i Newbyja – usprkos očitim zajedničkim osobinama i biografskim mometima, teško je dovesti u užu vezu. Newbyjeva knjiga, u kojoj nema Waughove zajedljivosti ni Thesigerove uzdržanosti – u stvari je jedino mjesto gdje su se Evelyn Waugh i Wilfred Thesiger mogli susresti, i to na suprotnim krajevima. Dok je Waugh pokazivao interes za Thesigera dopisujući se s Newbyjem, i čak tražio Thesigera da ga prati u Etiopiju na putu po danakilskoj zemlji, Thesiger nije imao nimalo simpatije za Waugha. (Jer je taj, na osnovu vlastitog iskustva Etiopije, napisao parodijski roman u kojem je ismijao Thesigerova oca, ministra u Addis Ababi. Newby je siguran da je Thesiger mislio posve ozbiljno kad mu je jednom prilikom o tome rekao: „Da smo onamo zajedno otišli, samo jedan od nas bi se vratio.“ )

Ova biografska crtica vjerojatno bi dobila na zanimljivosti da su hrvatski čitatelji imali priliku zaviriti u neki od putopisa spomenutih autora ili barem čitati o njima. Za hrvatske prijevode engleskih putopisnih klasika do sada smo uglavnom bili uskraćeni, pa je objavljivanje Kratke šetnje Hindukušom (Libricon, 2015.) značajan ispravak tog propusta. S obzirom da je Waugh u nas poznat (i vjerojatno širem čitateljstvu zanimljiviji) kao romanopisac ratne trilogije Počasni mač vezane uz Drugi svjetski rat (i u Jugoslaviji), a Thesiger je povijesna figura iz enciklopedijskih natuknica za čije je djelo zainteresiran samo uži dio današnjeg čitateljstva, možda smo najviše prikraćeni bili upravo za Erica Newbyja (ostavimo sad po strani druge). Ali, tko je zapravo Eric Newby? Po životopisu kakav pronalazimo u knjizi nikako nije riječ o urbanom mekušcu kakvim se odlučio predstaviti.

S obzirom da mu se život sastojao od doživljaja i putovanja o kojima će i pisati, Newbyjeva biografija neraskidivo je vezana uz njegovo književno stvaralaštvo. Rođen u Londonu 1919. godine, kao osamnaestogodišnjak je na finskom jedrenjaku preko oba rta oplovio put od Australije do Europe. Tijekom Drugog svjetkog rata bio je pripadnik specijalnih mornaričkih jedinica, a potom ratni zarobljenik tri godine u logorima u Italiji i Njemačkoj. Jedno vrijeme, između bijega iz logora i ponovnog zarobljavanja, skrivao se kod domaćih ljudi na farmi u planinama. Nakon rata je dobio Vojni križ i vratio se u Italiju kako bi oženio mladu Slovenku koja mu je pomogla pri bijegu iz logora. S Wandom (rođenom Škof) u braku će živjeti u Engleskoj do kraja života 2006. godine. Nakon skoro deset godina obiteljskog posla u londonskoj modnoj industriji Newby se odazvao pozivu (puto)pisca. Objavivši pripovijest o svojoj mladalačkoj pustolovini na brodu, The Last Grain Race, s prijateljem Hughom Carlessom, diplomatom zaposlenim u Afganistanu, pripremio je ekspediciju u Hindukuš s ciljem penjanja na dotad neosvojeni šesttisućnjak Mir Samir, o kojoj je uz podršku svog izdavača napisao i objavio svoju drugu i najvažniju knjigu. Kratka šetnja Hindukušom, autoironični opis putovanja kao samonametnutog mučenja koji u čitatelja ne budi suosjećanje nego smijeh, postigla je trajni uspjeh. Newby je nastavio s putovanjima, na svoju ruku ili kao urednik časopisa Observer za putovanja, često sa suprugom Wandom, koju je u svojim knjigama ovjekovječio kao najživlji lik i sugovornika. Prije nego se u potpunosti posvetio putopisima, iskustvo svog ranijeg života pretočio je u Something Wholesale (1962.) o „industriji krpicama“ i u Love and War in the Appenines(1971.), knjigu o svom ratnom bijegu i ljubavi prema kojoj je 2001. snimljen televizijski film. Spomenute četiri knjige čine Newbyjev izniman doprinos književnosti druge polovice dvadesetog stoljeća.

U Kratkoj šetnji Hindukušom riječ je tako o prvom pokušaju osvajanja 6059 metara visokog Mir Samira i dugom trekingu koji je potom uslijedio, zapravo o prvom ozbiljnom planinarskom pothvatu u hindukuškom gorju uopće – i to bez ikakvog prethodnog iskustva: Newbyja i njegovog suputnika Hugha Carlessa učile su penjanju tri konobarice na izletu u Walesu. Došavši automobilom u Afganistan, preko Turske i Irana, gdje ih je u Teheranu napustila Wanda, Newby i Carless su se uputili u Nuristan, nepristupačno planinsko područje na sjeveroistoku Afganistana, za koje su britanski geodeti nekoliko desetljeća ranije tvrdili da se „istraživaču trenutačno čini neprohodnijim od ijednog pola“. Dopješačivši do zapadnog ruba Nuristana koji čini izdanak Hindukuša na istočnoj obali Panjshira pokušali su se uspeti na njegovu najvišu planinu Mir Samir, ali su zbog nedostatka opreme i vještina da je koriste morali odustati dvjesto metara ispod vrha. Bio je to srpanj 1956., dvije godine prije nego je vrh Mir Samira (petog stupnja po težini) prvi put osvojen. No umjesto da se podvijenog repa vrate kući Newby i Carless odlučuju preko planinskog grebena prodrijeti u sljedeću dolinu Nuristana.

Ne stavljajući otpočetka težište svog pripovijedanja na planinsko osvajanje nego na samo putovanje, Newby u istom duhu opisuje daljnje napredovanje kroz Ramgul, dolinu naseljenu slikovitim plemenskim stanovništvom, o kojoj je izvanjski svijet vrlo malo znao. Prvi Europljani koji su se ovdje pojavili prije više od dvije tisuće godina bili su vojnici Aleksandra Velikog. Prema popularnom uvjerenju ovdašnje stanovništvo čine upravo potomci vojske Aleksandra Velikog koji ne prakticiraju drevne običaje jer su odnedavno silom preobraćeni na islam. U trinaestom stoljeću ovuda je prošao Marko Polo na putu do Kine, da bi europska istraživanja u modernom dobu započela tek u devetnaestom stoljeću, kada je svijet i čuo za „zemlju nevjernika“, Kafiristan.

Od tih prvih istraživača do Newbyjeve „kratke šetnje“ ovdje nije bilo drugih Engleza, pa Newbyjeve putničke impresije, uz opušteno i zanimljivo prepričavanje starijih autora, pružaju intrigantnu sliku o nuristanskom načinu života. Neuspjeh Newbyja-alpinista u knjizi je urodio pobjedom Newbyja-putopisca. Lakoća pripovijedanja i sposobnost uočavanja detalja, s izvanrednim smislom za komično oblikovanje, koje nikad nije usiljeno i nametnuto samoj građi, učinile su Kratku šetnju Hindukušom jednom od najuspjelije napisanih i najneortodoksnijih knjiga o putovanju i istraživanju. S druge strane, Newbyjevo pisanje koje se na momente čini isuviše engleskim (ne baš snobovskim), s manje razumijevanja ili osjećaja za „drugog“ nego što smo navikli, u skladu je s duhom vremena (poslijeratnog) koje nije poznavalo suvremenu „političku korektnost“. Ta je „kvaliteta“, međutim, neraskidiva od cjelokupnog tona i tipa humora zbog kojih knjiga ima draž. Umjesto svejednake nediskriminirajuće korektnosti u Newbyjevim susretima nalazimo karakteristike pojedinačnih likova i društava, kojima se kao takvima i pristupa. Newby svoje doživljaje predstavlja iz perspektive Europljana (i) u vremenu u kojem su se zbili. Takvu će napomenu, bez namjere da se od ičega ograđuje, biti sklon davati sam u svojim knjigama. A u tom kontekstu valja čitati i Newbyjev dojam s kraja lutanja dolinom Nuristana. „Imao sam osjećaj“, piše Newby, „da izlazim iz zemlje koja će nastaviti postojati više ili manje nepromijenjena bez obzira na sve katastrofe koje zadese ostatak ljudskog roda“.

Nije se moglo predvidjeti katastrofalne događaje (s Rusima, Amerikancima, Talibanima, NATO-om…) koji će današnji sjeverni Afganistan učiniti još divljijim i opasnijim za strance nego kad ga je on posjetio prije više od pola stoljeća. No u političkoj aktualnosti Afganistana u drugoj polovici dvadesetog stoljeća valja prepoznati i jedan od razloga zbog kojih se Kratka šetnja Hindukušom održava visoko na popisima najvećih putopisnih klasika svih vremena – tik ispred Heyerdahlovog Kon Tikija!

Dvadesetak godina nakon Newbyja o Afganistanu su iz perpektive overlandera pisali i naši istaknuti putnici na istok. U Afganistanu se još uvijek osjećao odjek hipijevske invazije koja je Kabul pretvorila u mjesto masovnog turizma kada je u njemu sedamdesetih godina „dangubio“ duhoviti Zuko Džumhur, a radoznali Borna Bebek i Željko Malnar proživljavali osobne transformacije „putnika-istočnjaka“ koje će ih ubrzo „u potrazi za staklenim gradom“ zajedno odvesti i u Nuristan. Otkrivajući nam „Kafiristan“ i pleme Aleksandrovih potomaka koji u tajnosti još uvijek žive svoju „nevjerničku“ kulturu, Željko Malnar, čiji će „mistični putopis“ i slika istraživača koju je o sebi stvorio u javnosti – priznali to ili ne – izvršiti vjerojatno presudni utjecaj na znatan dio recentne putopisne scene, koristio se upravo Newbyjem kao izvorom važnih podataka i zanimljivosti, ne usvajajući pritom njegove samozatajnosti i autoironije. Bez mogućnosti da i sami prijeđu Kratku šetnju Hindukušom većina zainteresiranih čitatelja u nas je do sada samo mogla vjerovati ili ne – da je Eric Newby „dobar pisac i zanimljiv čovjek, oženjen našom Slovenkom, no o Kafiristanu piše neozbiljno i netočno“. Činilo se ipak ne samo da bismo prijevodom ovog važnog putopisnog djela bili dobili književnu poslasticu već da bi putnička i putopisna scena implementirala jedan newbyjevski duh. Za to je, međutim, upravo stigla prilika.

Juraj Bubalo

Zanemareni heroji Himalaje

Polovicom travnja 2014. svijetom se proširila vijest o ogromnoj lavini koja se sručila s padina Mount Everesta i pokopala šesnaest nepalskih državljana, većinom pripadnika naroda Šerpa. Kao i svaki put kod takvih događaja, vijest je privukla veliku pozornost, zasjela je na naslovnice svih svjetskih medija, pa čak i naših koji relativno rijetko i relativno nekompetentno (s iznimkom Novog lista) prate događanja u visokim planinama. Događaj je zatvorio penjačku sezonu na Everestu, uzrokovao nekoliko polemika, potaknuo stanoviti broj donatorskih kampanja i, što se medija tiče, polako utonuo u zaborav. Kao što je to uostalom i normalno.

Međutim, odgovori na brojna pitanja su i dalje ostali u zraku i tiču se uglavnom pozicije i sudbine „pomoćnog osoblja“ na velikim ekspedicijama koje organiziraju penjački timovi iz bogatih zemalja. Na koji način smanjiti rizik kojem se izlažu „visinski radnici“ (formulacija na kojoj nepalska vlada u zadnje vrijeme inzistira), kako osigurati obitelji poginulih, može li nepalsko stanovništvo sebi osigurati pristojan život i bez ovog pogibeljnog posla, ako ne koja je realna cijena po kojoj ga trebaju obavljati… ako uopće postoji, jer seraci u Ledenom slapu padaju bez obzira na to s koliko se nula piše nadnica…

Ova nesreće podsjetila je na statistike koje nedvosmisleno govore da se u alpinističkim nesrećama najveći postotak poginulih odnosi na Šerpe i ostale visinske nosače. Tim ljudima se imena često i ne spominju, a ako im se i spomenu onda se vrlo brzo zaborave. Zaslugu za to prije svega ima zapadnocentrički model svijeta u kojem glavnu riječ vode korporacije i medijski imperiji. Njima pojedinci iz siromašnih zemalja, u kojima baš i ne mogu prodati vijest ili gore-tex jaknu od 400 eura, ne znače puno – ni živi, a ni mrtvi. A svi mi na koncu pamtimo ono što su nam ti mediji i korporacije servirali.

Pa tako, na primjer, znamo da je Simone Moro imao dva neuspješna zimska pokušaja na Broad Peaku, ali znamo li kako se zove čovjek koji je u oba slučaja bio njegov ravnopravan penjački partner…onaj s kojim je zajedno 8. ožujka 2008. odustao na 250 metara od vrha poštujući prethodno zadano vrijeme povrataka? Ime Shaheen Baig većini nas vjerojatno ne znači puno. Srećom, vrhunski alpinisti poput Moroa vrlo često su ti koji zahvaljujući pristupu medijima prenose glas o svojim prijateljima po visini iz Nepala i Pakistana.

Svejedno, rijetko smo do sada imali priliku čitati o događajima u planinama u kojima su glavni junaci bili „lokalci“. Respekt prema Šerpama je neupitan, ali glavni likovi knjiga su ipak bili zapadnjaci… saznajemo sve o „faci“ penjaču“, gdje je odrastao, kako se počeo penjati, što je sve i s kim popeo…. dok nam šerpe ostaju na razini vrijednih, požrtvovanih i odanih momaka kojima se odaje dužno poštovanje… i to je uglavnom sve. Ne znamo gdje su rođeni, kako izgleda njihovo selo, kako su preživljavali prije nego su se upustili u svoj rizičan posao (ali sigurno znamo da su se počeli penjati iz nužde) iako i oni imaju svoje biografije i svoj pogled na posao kojim se bave. A ruku na srce, mnogi od njih bi uz sve pogodnosti života u recimo bogatoj Francuskoj bili daleko veće „face“ od svojih zapadnjačkih partnera.

No, nedavno se pojavila knjiga u kojoj je taj uobičajeni poredak izvrnut naglavačke – nema ni riječi o biografijama penjača iz Koreje, SAD-a, Nizozemske, Norveške, Italije Srbije…, ali zato upoznajemo Chhiringovu obitelj, saznajemo kako je maoistička pobuna Pasanga potjerala u Kathmandu, kako se živi u Karimovom rodnom Shimshalu…

A u trenucima dramatičnih događaja na K2, tijekom kojih je poginulo jedanaest ljudi, pratimo sudbine upravo tih ljudi koji su, a to je sasvim tipično i predvidivo, stavili na kocku vlastite živote kako bi spasili druge. Tragični događaji na K2 početkom kolovoza 2008. inspirirali su dvoje autora da napišu knjigu Pokopani na nebu u kojoj su glavni junaci upravo Šerpe i ostali nepalski i pakistanski visinski nosači.

American Alpine Journal o knjizi Pokopani na nebu

Puno je velikih priča napisano o strašnim tragedijama u Himalaji, a upravo je jedna od ironija alpinističkih knjiga u tome da najstrašnije priče bude najviše pozornosti kod većine nas koji pratimo taj tip literature. No, u njima je puno više od puke tragedije. Kao i u pričama o ratu ili prirodnim katastrofama, u njima uvijek postoje ljudi koji pokazuju veliko suosjećanje i hrabrost, čak i kada njihovi vlastiti životi vise o niti. I upravo je u tome za mnoge čitatelje najveća vrijednost alpinističke literature.

Gotovo sve knjige o himalajskima ekspedicijama prate penjače sa Zapada u njihovim pokušajima do osvoje vrh planine. One pričaju priče o Amerikancima, Britancima, Nijemcima, Talijanima, Poljacima…. priče o zapadnjačkoj privilegiji, o zapadnjačkim uspjesima i o tragedijama koje su zapadnjaci doživjeli u planinama.

Iz većine tih knjiga nismo čuli priče o lokalnim penjačima, njihovim borbama za preživljavanje i njihovim tragedijama. Sve do sada.

Pokopani na nebu je jedna od svega nekoliko knjiga koja opisuju život i kulturu naroda Šerpa i uzroke koji su Šerpe doveli u Zonu smrti. Radi se o izuzetnom istraživačkom uratku koji nudi pogled u ekonomske i kulturološke faktore koji su „natjerali“ Šerpe da rade za strane ekspedicije, ispričanom kroz najveću tragediju u penjačkoj povijesti K2.Te 2008. vijest o nesreći se polako proširila. Bila je to još jedna od tragedija koja je dospjela na naslovnice medija, a kada se prašina slegla saldo je bio 11 mrtvih. Glavni krivac? Kombinacija stvari, ali vjerojatno najvažnije od svega ignoriranje vremena povratka i uništenje fiksne užadi uzrokovane padom seraka u Uskom grlu.

Ovi događaji, koji su se odigrali između 31.srpnja i 3. kolovoza 2008., pružili su savršen okvir autorima kako bi svoju pažnju usmjerili ne na ekspedicije iz raznih krajeva svijeta, već na nepalske i pakistanske penjače koji su im pomagali, kao i na njihovu kulturu, nade, snove i strepnje. Za mnoge od tih ljudi himalajske ekspedicije predstavljaju dobar posao s pristojnim prihodima u ekonomski depresivnoj regiji svijeta. Oni su sretni što mogu prihvatiti rizik koji ide ruku po ruku s penjanjem na planine jer on stavlja hranu na njihov stol i školuje njihovu djecu. Za mnoge od njih to je jedini izbor. Neki od tzv. „visinskih radnika“ bili su izuzetni uspješni i izveli brojne uspone na planine kao što su Mount Everest ili Cho Oyu. No, uspjeh na planini teškoj i opasnoj poput K2 osigurava im bolji status i donosi više mogućnosti za posao uz bolju zaradu.

Knjiga Pokopani na nebu istražuje kulturološki i religijski značaj planina za narod Šerpa. Ona opisuje legende i povijest onako kako ih Šerpe shvaćaju i uranja u političke i etničke podjele koje određuju njihove živote. Uz tu kulturološko-povijesnu činjenicu koja podcrtava priču, knjiga prati priče nekolicine Šerpa i penjača iz pakistanskog Shimshala. A dvojica od njih se ističu, njihove priče stoje iznad ostalih. Pasang Lama i Chhiring Dorje su bili uključeni u tragediju, ali i u nevjerojatno spašavanje.

Tijekom spusta, ali još uvijek vrlo visoko na planini, Pasang je bio prisiljen upotrijebiti svoj cepin kako bi fiksirao komad užeta. Sidrište je bilo slabo pa je cepin trebao ostati jer Pasang nije mogao podnijeti pomisao da sidrište užeta na kojem su ljudi izleti. Smatrao je da može „absajlati“ i pratiti fiksnu užad niz planinu sve do logora 4 i da mu za to cepin neće biti potreban. No, u tom času nije bio svjestan činjenica da je fiksna užad ispod njega bila uništena ledenom lavinom. I tako je, došavši do pokidanog kraja užeta, bio bez alata pomoću kojeg bi mogao nastaviti dalje.

„Kada je užad u Uskom grlu nestala, Pasang je zaključio kako je kucnuo čas smrti. Zaglavio je i nije se mogao pomaknuti s mjesta. Zašto bi ga itko pokušao spasiti? Ako bi ga drugi penjač navezao na sebe, i on bi zasigurno pao. Samozaustavljanje cepinom u strmom Uskom grlu gotovo je nemoguće i za jednog penjača, a kamoli za dvojicu. Bilo kakvo spašavanje ravno je samoubojstvu, mislio je Pasang. Alpinisti bi trebali biti samostalni i samodostatni. Svaka bi ga pragmatična osoba pustila da umre.“
Chhiring je pronašao Šerpu bez cepina i odlučio je ne biti pragmatičan već je privezao čovjeka na pupčanu vrpcu i počeo ga tako navezanog spuštati niz strmu padinu. Nije trebalo dugo da najveći strahovi dvojice penjača postanu stvarnost – par se poskliznuo i nije uspio zaustaviti pad. Padali su stotinjak metara i nekim čudom se ipak zaustavili. Ironijom sudbine, niti jedan od njih dvojice nije bio ozbiljno ozlijeđen i uspjeli su se spustiti do logora.

Autori ukazuju na činjenicu da je kojim slučajem to bilo „zapadnjačko spašavanje“, gdje je jedna osoba ostavila svoj cepin za sigurnost mnogih, a druga joj pomogla da se sigurno spusti, takav nesebična spašavateljska priča dospjela bi u sve alpinističke kronologije. Ali, s obzirom da se radilo o Šerpama, priča je bila jedva spomenuta.

Kao rezultat tragedije pojavile su se brojne optužbe od tome kako su timovi radili zajednički i o razlikama između nepalskih i pakistanskih penjača. Kao i u slučaju mnogih alpinističkih trijumfa i tragedija, konkretni činjenice vrlo lako mogu degenerirati u rekla-kazala argumente. Do prave istine nije lako doći.

Autorski tim ove knjige istraživao je činjenice vezane uz tragediju 2008. pune dvije godine. Sedam puta su putovali u Nepal, a tri puta u Pakistan, među ostalim i u područja koja stranici gotovo uopće nisu posjetili, i dobili su prethodno nezabilježen pristup vojnim i vladinim izvorima. Njihova priča o tragediji je vrlo vjerojatno najobjektivnija od svih do sada napisanih, ali razumljivo je i da nekim čitateljima neće najbolje sjesti jer zapadnjačke penjače ne prikazuje uvijek u najboljem svjetlu.

Pokopani na nebu je prekrasno napisana knjiga i ističe se u svijetu planinske literature. Mnogi „alpinisti iz naslonjača“ ludi su za Mount Everestom i pričama koje se vrte oko najviše planine na svijetu. Ali Mount Everest nije Divlja planina. Ne, to ime je rezervirano za K2, planinu na kojoj obitava zadnja krvožedna božica koju lovi drevni ratnik.