O knjizi
Velebitski dnevnici su tri sveščice požutjelih korica, zamrljane i zgužvane višekratnim dugim boravcima u platnenom ruksaku. Njihove stranice ispunjene su gustim i čitkim rukopisom, uredno ispisanim olovkom, a neposredne rečenice zabilježene su pred šatorom uz logorsku vatru, na sijenu u pastirskom stanu, uz peć u planinarskom domu ili pak na suncem obasjanoj livadi, negdje na Velebitu. Iz tih zapisa i iz uspomena koje su oni pobudili nastala je knjiga Iz velebitskog dnevnika.
Najranije bilješke Sergej Forenbacher zapisivao je na papirima koji bi mu se našli pri ruci, a prve kratke rečenice ispisane su na posljednjim, praznim stranicama Poljakovog Planinarskog vodiča po Velebitu iz 1929. godine. Ovako je zabilježio prvi dan svoje prve velebitske ture, dolazak i noćenje u planinarskoj kući pod Zavižanom u srpnju 1957. godine:
Vratolomna vožnja na trupcima s nekoliko žena, sve u crnom. Domar – meteorolog Nikola, smještaj u sobi s provaljenim podom (od groma). Ispod nas šumski radnici, supijani, urliču cijelu noć.
Tako je započela ljubav između Sergeja Forenbahera i planine, koja će potrajati punih pola stoljeća. O njoj svjedoče sve opširniji i sve podrobniji zapisi u dnevnicima. S prolaskom godina mijenjali su njegovi osobni interesi, suputnici i mogućnosti, a usporedo s njima mijenjao se i Velebit. Postajao je sve pristupačniji, sve napučeniji posjetiocima i sve manje naseljen svojim izvornim stanovnicima. Konjiće i mule zamijenili su automobili, avanture su se pretvorile u rutinske izlete, nepremostivi praktični problemi postali su lako rješivi, no nekad jednostavne stvari postajale su sve teže s odmicanjem životne dobi. Jedino želja za Velebitom nije nikad jenjavala.
Knjiga Iz velebitskog dnevnika objavljena je prvi put 2000. godine, u vrijeme kada su se Sergejevi odlasci na Velebit već znatno prorijedili. Bila je tiskana u vlastitoj nakladi od tristotinjak primjeraka i podijeljena je prijateljima. Tekst ovog obnovljenog izdanja posve je vjeran izvorniku, a zadržan je i dio fotografija iz prvog izdanja. Njima je pridodano još nekoliko ranije neobjavljenih fotografija iz autorove dijateke.
U predgovoru svojem legendarnom Pustinjskom samotnjaku, Edward Abbey je napisao: „Većina stvari o kojima pišem u ovoj knjizi više ne postoji ili brzo nestaje. Ovo nije turistički vodič, nego elegija.“ Isto vrijedi i za knjigu Iz velebitskog dnevnika. Doživljaji o kojima u njoj pripovijeda Sergej Forenbacher nisu se odigrali tako davno, no mnoge od njih prožima duh nepovratno izgubljene prošlosti.
Knjiga je ovo koju svaki istinski ljubitelj Velebita naprosto mora imati na svojoj polici.
