O knjizi
Tamo gdje duga dobiva boju putopisna je zbirka kratkih priča temeljena na autoričinu iskustvu putovanja Latinskom Amerikom. Putujući Gvatemalom, Nikaragvom, Kostarikom i Kolumbijom autorica upoznaje različite osobnosti i susrećući se s novim i nepredvidljivim situacijama, intenzivno osjeća univerzalne probleme siromaštva, mačizma, kriminala i povrede ljudskih i osobito ženskih prava.
O svemu tome piše kao promatrač, uviđajući razlike, ali i sličnosti između svijeta koji joj je poznat i onoga koji tek upoznaje. Vještim pripovjedačkim stilom opisana sela, gradove i ljude autorica na svojevrsni način uspoređuje sa Zagrebom u kojem živi i rodnim krajem u Dalmaciji. Povrh svega, daje uvid u svoj vlastiti život koji kroz putovanje, na očigled čitatelja, neumorno preispituje.
Kad je Martina Divić 2022. godine za knjigu „Ne postoji sutra u Atru“ dobila Nagradu „Dijana Klarić“ za najbolji putopis, postalo je jasno da je hrvatska književnost dobila novu, iznimnu spisateljicu. No, pokušati svrstati njezine priče u bilo koji žanr značilo bi zaključati ih i podrediti pravilima žanra, a upravo su sloboda istraživanja i doživljaja početni porivi Martinina pisanja. Martina polazi od sebe, od svoje obitelji, od vlastitog iskustva i emocija, a potom ih nadograđuje tkivom koje donose putovanja: drugim prostorima i drugim ljudima, koje moramo razumjeti da bismo razumjeli i sebe. „Tamo gdje duga dobiva boju“ iznimna je knjiga. Više pikarski roman nego zbirka priča s putovanja, ona je knjiga o bojama koje su ljudi u svijetu koji jest duga, a potrebne su vrlo profinjene oči da ih prepoznaju.“ (Želimir Periš)
Martina Divić odrasla je u Drveniku kod Makarske. Diplomirala je pravo na Pravnom fakultetu u Zagrebu. Tijekom studija odlazi na putovanje u Afriku, a od zapisa s putovanja nastaje njezina prva knjiga Ne postoji sutra u Atru koja je dobila jednodušne pohvale publike ali i književne struke – o njoj su biranim riječima pisali Miljenko Jergović, Nebojša Lujanović, Ivica Ivanišević i drugi.
