Polovicom travnja 2014. svijetom se proširila vijest o ogromnoj lavini koja se sručila s padina Mount Everesta i pokopala šesnaest nepalskih državljana, većinom pripadnika naroda Šerpa. Kao i svaki put kod takvih događaja, vijest je privukla veliku pozornost, zasjela je na naslovnice svih svjetskih medija, pa čak i naših koji relativno rijetko i relativno nekompetentno (s iznimkom Novog lista) prate događanja u visokim planinama. Događaj je zatvorio penjačku sezonu na Everestu, uzrokovao nekoliko polemika, potaknuo stanoviti broj donatorskih kampanja i, što se medija tiče, polako utonuo u zaborav. Kao što je to uostalom i normalno.
Međutim, odgovori na brojna pitanja su i dalje ostali u zraku i tiču se uglavnom pozicije i sudbine „pomoćnog osoblja“ na velikim ekspedicijama koje organiziraju penjački timovi iz bogatih zemalja. Na koji način smanjiti rizik kojem se izlažu „visinski radnici“ (formulacija na kojoj nepalska vlada u zadnje vrijeme inzistira), kako osigurati obitelji poginulih, može li nepalsko stanovništvo sebi osigurati pristojan život i bez ovog pogibeljnog posla, ako ne koja je realna cijena po kojoj ga trebaju obavljati… ako uopće postoji, jer seraci u Ledenom slapu padaju bez obzira na to s koliko se nula piše nadnica…
Ova nesreće podsjetila je na statistike koje nedvosmisleno govore da se u alpinističkim nesrećama najveći postotak poginulih odnosi na Šerpe i ostale visinske nosače. Tim ljudima se imena često i ne spominju, a ako im se i spomenu onda se vrlo brzo zaborave. Zaslugu za to prije svega ima zapadnocentrički model svijeta u kojem glavnu riječ vode korporacije i medijski imperiji. Njima pojedinci iz siromašnih zemalja, u kojima baš i ne mogu prodati vijest ili gore-tex jaknu od 400 eura, ne znače puno – ni živi, a ni mrtvi. A svi mi na koncu pamtimo ono što su nam ti mediji i korporacije servirali.
Pa tako, na primjer, znamo da je Simone Moro imao dva neuspješna zimska pokušaja na Broad Peaku, ali znamo li kako se zove čovjek koji je u oba slučaja bio njegov ravnopravan penjački partner…onaj s kojim je zajedno 8. ožujka 2008. odustao na 250 metara od vrha poštujući prethodno zadano vrijeme povrataka? Ime Shaheen Baig većini nas vjerojatno ne znači puno. Srećom, vrhunski alpinisti poput Moroa vrlo često su ti koji zahvaljujući pristupu medijima prenose glas o svojim prijateljima po visini iz Nepala i Pakistana.
Svejedno, rijetko smo do sada imali priliku čitati o događajima u planinama u kojima su glavni junaci bili „lokalci“. Respekt prema Šerpama je neupitan, ali glavni likovi knjiga su ipak bili zapadnjaci… saznajemo sve o „faci“ penjaču“, gdje je odrastao, kako se počeo penjati, što je sve i s kim popeo…. dok nam šerpe ostaju na razini vrijednih, požrtvovanih i odanih momaka kojima se odaje dužno poštovanje… i to je uglavnom sve. Ne znamo gdje su rođeni, kako izgleda njihovo selo, kako su preživljavali prije nego su se upustili u svoj rizičan posao (ali sigurno znamo da su se počeli penjati iz nužde) iako i oni imaju svoje biografije i svoj pogled na posao kojim se bave. A ruku na srce, mnogi od njih bi uz sve pogodnosti života u recimo bogatoj Francuskoj bili daleko veće „face“ od svojih zapadnjačkih partnera.
No, nedavno se pojavila knjiga u kojoj je taj uobičajeni poredak izvrnut naglavačke – nema ni riječi o biografijama penjača iz Koreje, SAD-a, Nizozemske, Norveške, Italije Srbije…, ali zato upoznajemo Chhiringovu obitelj, saznajemo kako je maoistička pobuna Pasanga potjerala u Kathmandu, kako se živi u Karimovom rodnom Shimshalu…
A u trenucima dramatičnih događaja na K2, tijekom kojih je poginulo jedanaest ljudi, pratimo sudbine upravo tih ljudi koji su, a to je sasvim tipično i predvidivo, stavili na kocku vlastite živote kako bi spasili druge. Tragični događaji na K2 početkom kolovoza 2008. inspirirali su dvoje autora da napišu knjigu Pokopani na nebu u kojoj su glavni junaci upravo Šerpe i ostali nepalski i pakistanski visinski nosači.